Mala je Terezija od ranoga djetinjstva jasno shvaćala da ovaj zemaljski, prolazni život treba vrednovati u svjetlu vječnoga životau raju. Shvatila je da je raj najveće dobro za kojim čezne naše srce. Kao što žedna košuta žudi za vodom tako i naša duša čezne za Božjim licem (usp. Ps 42,2-3). Tragovi Božje ljepote u prolaznoj prirodi i međuljudskim odnosima, kao i osjećaj usamljenosti i čežnje za mirom i radošću poticali su je da uzdigne srce i um vječnome Bogu.
Poput psalmista, i Terezija vidi u prirodi Božju ljepotu, veličinu i slavu. Stvoreni svijet vodi nas do Stvoritelja. Idući na šetnje i hodočašća u djetinjstvu, divila se tragovima Božje ljepote u poljima punih cvijeća, u visokim alpskim vrhuncima i dubokome moru. Ljepota i raznolikost stvorenja stvarali su u njezinu srcu čežnju za Stvoriteljem. Još veću čežnju za nebom dobila je preko iskustva ljubavi i miline u međuljudskim odnosima u svojoj obitelji i kod prijatelja.
Do svoje pete godine Terezija je kao najmlađe dijete okružena velikom ljubavlju i nježnošću svoje obitelji, posebno majke. Nakon traumatične majčine smrti za nju se brinu sestre i otac. Sestre, posebno Paulina, pružile su joj i majčinsku i sestrinsku ljubav i odgoj. S ocem je također imala blizak i dubok odnos. On je bio njezin „kralj”, a ona njegova mala „princeza”. Iskustvo ljubavi zemaljskoga oca pomoglo joj je da se potpuno preda Ocu nebeskom. Zdrav kršćanski odgoj i primjeri članova obitelji sačuvali su je da se ne veže za zemaljske prolazne stvari – užitak, bogatstvo i slavu. Zdravi međuljudski odnosi pomogli su joj da brže dođe do cilja svoga duhovnog putovanja. Ponekad je doživjela i bol zbog odsutnosti dragih osoba u važnim događajima. Bog je to dopuštao radi njezina dobra. Tako, na dan polaganja redovničkih zavjeta osjećala se kao siroče jer su joj tri najvažnije osobe bile odsutne: biskup, duhovnik i otac. Tada je, poput sv. Franje Asiškoga, podigla oči prema nebu i rekla puna vjere: „Oče naš, koji jesi na nebesima”. I druga slična iskustva otvorila su joj oči da uvidi istinitost biblijske poruke da je bolje osloniti se na Boga nego na čovjeka. Nenavezanost na stvari i osobe preduvjet je pravoga i iskrenoga odnosa prema Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Svjesna je da će ti međuljudski odnosi doživjeti svoju puninu u nebu.
Poput svoje duhovne učiteljice Terezije Velike, i ona je sav svoj duhovni nauk sažela u poticaj da budemo dobri prijatelji s Isusom. Molitveni život i vjerske pouke u obitelji dali su Tereziji zdrave temelje za duhovni rast u svetosti. Uz župni vjeronauk, ona je primala vjerske pouke od članova obitelji i duhovnih knjiga koje je rado čitala. Liturgijski duh je prožimao sve članove obitelji. Svi su se redovito pripremali za sv. misu, a posebno za slavlje prve ispovijedi i pričesti, te krizme. Primjer njezina oca, koji je, pored ostaloga, gajio duboku pobožnost Euharistijskom Isusu, utjecao je na Tereziju i njezine sestre da se potpuno posvete Isusu kao redovnice. Božja milost je i izravno djelovala na Tereziju. Isus joj je iscijelio rane iz djetinjstva i pozvao je da se potpuno posveti Njemu, prinoseći molitve i žrtve za spasenje duša. Naime, na Badnjak, kad je imala četrnaest godina, za vrijeme obiteljskoga slavlja, otac je rekao da je to posljednji put da se drže ovoga obiteljskog običaja. Tada su joj isplivale potisnute rane od gubitka majke i odlaska sestara u samostan. Deset godina je potiskivala te rane i bol. Sada se morala s njima suočiti. Povukla se u svoju sobu na katu i plakala u boli i očaju. Tada je Isus čudesno iscijelio sve njezine rane, dao joj „milost potpunoga obraćenja”, te snagu i hrabrost da „iziđe iz djetinjstva”. Tada je sišla na obiteljsko slavlje kao nova, zrela osoba, spremna posvetiti svoj život Bogu i bližnjemu.
