Početna stranica » Ponovljeni zakon i praznovjerje

Ponovljeni zakon i praznovjerje

249 pregleda

Stari zavjet, kada nastoji očuvati čistoću vjere Božjega izabranoga naroda, najprije osuđuje bilo kakvo idolopoklonstvo, to jest štovanje božanstava koje su narodi s kojima je Izrael dolazio u kontakt štovali tako što su izrađivali njihove likove vjerujući da božanstvo doista prebiva u tom liku. Osim toga spominju se i drugi oblici zastranjivanja s puta prave vjere

Zabrana svakoga praznovjerja

Ponovljeni zakon čiji se početak nastanka obično smješta na kraj 7. st. pr. Kr. donosi i ovaj propis: „Kad uđeš u zemlju koju ti daje Gospodin Bog tvoj, nemoj se priučavati na odvratne čine onih naroda. Neka se kod tebe ne nađe nitko tko bi kroz oganj gonio svoga sina ili svoju kćer; tko bi se bavio gatanjem, čaranjem, vračanjem i čarobnjaštvom; nitko tko bi bajao, zazivao duhove i duše predaka ili se obraćao na pokojnike. Jer tko god takvo što čini gadi se Gospodinu; zbog takvih odvratnosti njih i goni ispred tebe Gospodin, Bog tvoj. Budi posve vjeran Gospodinu, Bogu svome. Narodi koje ćeš naskoro otjerati s posjeda slušaju vračare i gatare, ali tebi to Gospodin, Bog tvoj, ne dopušta” (Pnz 18,9-14).

Iz ovoga je teksta najprije jasno da će narodi koji obitavaju u Obećanoj zemlji iz nje biti istjerani upravo zato što se bave različitim oblicima praznovjerja. Umjesto njih, zemlju će zaposjesti Izraelci koji su sklopili Savez s Gospodinom Bogom. Ako su se i Izraelci odali praznovjerju, značilo bi da su prekršili Savez, pa bi ih stigla ista sudbina kao i druge narode. To znači da bi za njih prestala vrijediti Božja obećanja, jer je dar zemlje bio važan dio tih obećanja.

Valja također primijetiti da se u ovom tekstu nalazi cijeli popis različitih oblika praznovjerja. Prevoditelji su zapravo bili na muci kad su trebali pronaći toliko hrvatskih riječi kojima bi izrekli sve finese koje je, s obzirom na praznovjerje, poznavao hebrejski jezik. To pak znači da su ove prakse bilo vrlo raširene i prilično prisutne u narodu ili je narod s njima često dolazio u kontakt.

Na prvom je mjestu žrtvovanje djece, što je bio čest kult u okolnih naroda koji su štovali različita božanstva. Na drugom je mjestu navedeno „gatanje”, to jest određivanje budućnosti što se često činilo nekom vrstom ždrijeba ili na druge načine. Danas bi se u tome moglo primjerice prepoznati gatanje putem izvlačenja karti. Potom se spominje „čaranje”, a time se prevodi hebrejska riječ koja može označavati i proricanje temeljem prirodnih pojava, ali i izgovaranje magičnih riječi, to jest nekih formula koje su trebale imati točno određeni učinak. U tome bi se moglo prepoznati danas proricanje uz pomoć pojava na nebu ili pak postizanje nečega pomoću točno određene radnje. Primjerice, ako se kaže da se, vidjevši dimnjačara, treba uhvatiti za gumb. Sličan je tomu i izraz „čarobnjaštvo” koji u hebrejskom tekstu označava traženje ili davanje znakova pomoću kojih se proriče budućnost. Ponekad se to činilo uz pomoć promatranja sadržaja pehara, slično današnjem gledanju u šalicu kave.

Čovjek voli lagana i brza rješenja, a Bog nudi proces koji čovjeku omogućava da uči, da raste i da sazrijeva. Brza rješenja praznovjerja ne izgrađuju osobu, a Bog želi da svaki čovjek ostvari svoje poslanje na ovome svijetu

Nakon toga spominje se „bajanje” koje se spominje i u psalmima (usp. Ps 58,6). U Knjizi proroka Izaije ista hebrejska riječ prevodi se riječju „zaklinjanje” (usp. Iz 47,9.12) što je i ondje osuđeno. U korijenu je te riječi neka vrsta spajanja, združivanja, sklapanja, ali nije jasno koja bi to točno praksa bila. Na kraju se spominje zazivanje duhova i duša predaka ili obraćanje pokojnicima. Riječ je o praksi koja je očito postojala, ali je bila izričito zabranjena. Zbog pozivanja pokojnika Bog je kralja Šaula konačno odbacio i predao kraljevstvo Davidu, a Šaul je poginuo (usp. 1 Sam 28,3-25).

Što umjesto praznovjerja?

Zabrane poput ove koja se nalazi u Ponovljenom zakonu ne bi postojale da ovakve prakse nisu bile posebna kušnja za Izraelce. Zbog toga ih Bog najprije upozorava da bi činima praznovjerja na sebe mogli navući istu sudbinu koja je zatekla narode koji su prije njih nastavali Obećanu zemlju.

No, osim ove opomene, Bog odmah daje i naputke što činiti, to jest na koji način zadovoljiti potrebu ljudi da saznaju nešto više o svome životu, o svojoj budućnosti, o svojoj sudbini.

Odmah u nastavku Ponovljenoga zakona Mojsije kaže narodu: „Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Gospodin, Bog tvoj: njega slušajte!” (Pnz 18,15). Dalje Mojsije prenosi Božje riječi: „Podignut ću im proroka između njihove braće, kao što si ti. Stavit ću svoje riječi u njegova usta da im kaže sve što mu zapovjedim. A ne bude li tko poslušao mojih riječi što ih prorok bude govorio u moje ime, taj će odgovarati preda mnom. A prorok koji bi se usuđivao govoriti što u moje ime što ja ne budem zapovjedio da govori i koji bi govorio u ime drugih bogova, takav prorok neka se pogubi” (Pnz 18,18-20).

Božji je odgovor, dakle, prorok poput Mojsija. Za razliku od vračara, gatara i ostalih koji su prakticirali različite vrste praznovjerja, Mojsije je u isključivom odnosu s Bogom. Bog mu objavljuje što će govoriti, a ne neko sredstvo, neki predmet, neka prirodna pojava. Također, Mojsijeva služba nema veze s njegovim sposobnostima. On još dok je stajao pred gorućim grmom iz kojega mu se Bog objavio jasno navodi razloge zbog kojih ga Bog ne bi trebao pozvati i poslati, no Bog izabire upravo njega. Nema dakle ničega što bi bilo na Mojsiju, a što bi imalo učinak. Samo Božja objava ima učinak. Ako danas netko kaže da liječi pogledom, a pogled je nešto što je vlastito tome čovjeku, onda u tom liječenju nema Boga.

Za ovoga proroka poput Mojsija osobito je važna poslušnost Božjoj riječi, to jest poslušnost Bogu. Tko nije poslušan Bogu, tko ne vrši njegove zapovijedi, tko ne traži njegovu volju, nije Božji prorok. Prorok kojega Bog šalje zaslužuje poslušnost vjernika. Zašto je to tako snažno naglašeno? Zato što je Božja riječ ponekad zahtjevna, ponekad zahtijeva žrtvu, ponekad traži odricanje, ponekad je nije lako prihvatiti. Čovjek voli lagana i brza rješenja, a Bog nudi proces koji čovjeku omogućava da uči, da raste i da sazrijeva. Brza rješenja praznovjerja ne izgrađuju osobu, a Bog želi da svaki čovjek ostvari svoje poslanje na ovome svijetu. U tome je bitna razlika.

U središtu – Isus

Na kraju valja još spomenuti da ovaj tekst o proroku poput Mojsija preuzima Petar u Djelima apostolskim. Nakon što je u Hramu „u ime Isusa Krista Nazarećanina” ozdravio hromoga čovjeka, Petar u svome govoru jasno kaže odakle dolazi ta iscjeliteljska sila. On kaže Izraelcima: „Što nas gledate kao da smo svojom snagom ili pobožnošću postigli da ovaj prohoda?” (Dj 3,12), i dodaje: „Po vjeri u njegovo ime, to je ime dalo snagu ovomu kojega gledate i poznate: vjera u njega vratila je ovomu potpuno zdravlje naočigled vas sviju” (Dj 3,16). Pravi prorok ne prihvaća da bi on imao ikakve zasluge, nego sve zahvaljuje Bogu. Cilj mu nije da nekoga ozdravi, da nekomu prorekne budućnost, da učini neko čudo. Ne, cilj mu je da osoba povjeruje, da se obrati, da se pokaje za svoje grijehe i da počne živjeti za Boga.

I kad u nastavku Petar govori o Isusu, onda kaže: „Njega treba da nebo pridrži do vremena uspostave svega što obeća Bog na usta svetih proroka svojih odvijeka. Mojsije tako reče: Proroka poput mene od vaše braće podignut će vam Gospodin, Bog vaš. Njega slušajte u svemu što vam god reče. I svaka duša koja ne posluša toga proroka, neka se iskorijeni iz naroda” (Dj 3,21-23). Isus je, dakle, pravi prorok poput Mojsija.

Za kršćanina na može biti nikoga drugoga tko će mu donijeti uspjeh, spasenje, sreću, mir, pomirenje, radost, bilo kakvo osobno ispunjenje, nego to može jedino Gospodin Isus Krist, vjera u njega i predanje njemu.