U davnini je kroz neveliko naselje Orašac vodio prometni put od Dubrovnika do Stona. I dalje je ovaj kraj vrlo živ jer istu trasu danas pokriva Jadranska magistrala. Kako su u srednjem vijeku vjernici gradili zavjetne kapelice kao zahvalu za darovanu milost, primjerice sretan povratak mornara, u naselju postoji mnoštvo crkava vidljivih s ceste. Jedna od mnogobrojnih crkava Orašca, u kojoj je dom našla čudotvorna slika Gospe od Orašca i koja predstavlja jedino marijansko svetište Dubrovačke biskupije, ipak je skrivena očima prolaznika i pokazuje se samo vjerniku koji je svjesno traži.
Kod ove zavjetne crkve, koja danas predstavlja središte male Župe Marijina Pohođenja, dočekuje nas fra Ilija Stipić koji je od kolovoza 2016. župnik u Zatonu i Orašcu. Ove su dvije župe prije gotovo 50 godina povjerene Provinciji Bosni Srebrenoj: u Kronici stoji kako je u listopadu 1970. godine potpisan ugovor između tadašnjega dubrovačkog biskupa mons. Severina Perneka i provincijala Bosne Srebrene fra Vlade Karlovića kojim se župe Orašac i Zaton na upravljanje daju bosanskim fratrima. Otuda, dakle, franjevački „misionari” u ovom kraju.
Svetište na brdu
Premda su fra Ilijini prethodnici boravili u župnom stanu u Zatonu, a u Orašac bi ekskurirali samo po potrebi, ovaj fratar iz Jajca ocijenio je da su životni uvjeti bolji kod Gospina svetišta. „U župnim kronikama stoji da su svećenici znali oboljeti od samoće i usamljenosti. Kad sam to pri dolasku prenio svojim novim župljanima, brže-bolje su predložili načine kako da meni tako ne bude”, duhovit je odmah po dolasku domaćin fra Ilija. Potom nam je objasnio i povijest svetišta i crkve: „Crkva Marijina Pohođenja sagrađena je 1529. kao zavjetna. Po predaji je Miho Vukašinović, starac koji je svjedočio početku kuge u selu, doživio ukazanje Gospe. Ona ga je ohrabrila i obećala pomoć, a nedugo zatim, 2. srpnja 1527., mještani su zakopali kamen temeljac i odmah čudesno ozdravili.”
Čim netko onamo stigne, primijeti da se zavjetna crkva iz 16. stoljeća nalazi u neobičnoj okolini. Oko crkve nema obiteljskih kuća, a najbliži su susjedi ribe koje žive u maloj riječnoj akumulaciji. Tako, ako već nije blizu plaža, čovjek može uživati u zvucima valova, a onda se može opustiti uz šum vodopada.
„Nedaleko poviše crkve postoji pravo jezero. Da imate više vremena, mogli bismo ga posjetiti”, poziva nas župnik, ponosan na prirodne ljepote svoga dvorišta. Umjesto toga, odlazimo u selo, do župljanke Sanje Besjedica koja se s obitelji, kao i brojni drugi Dubrovčani, posvetila turizmu kao glavnoj grani privrede. Premda je po struci već 80-ih godina bila računalni programer, odustala je od karijere kad joj se rodio sin s cerebralnom paralizom. Trenutno Mario studira pravo u Zagrebu, a muž Ivo već je poznat pravnik. „Franjevce su ovdje dobro dočekali, iako s izrazito zatvorenim dubrovačkim mentalitetom, ali kad narod ovdje nekoga prihvati, onda ga stvarno prihvati”, svjedoči Sanja i dodaje da je prije njih ovdje djelovao domaći sin, svećenik dijecezanac: „Don Antun Baburica bio je njihovo čeljade, tako da ovdje ljudi nisu naučili na franjevce. Međutim, to se dugogodišnjim suživotom promijenilo. Bit će to velik šok za nas kad fra Ilija ode.” Naime, još se uvijek ne zna tko će biti novi dušobrižnik ovoga mjesta.
Narod se sjeća…
Daleko najdugovječniji bosanski franjevac koji je pastoralno djelovao u Zatonu i Orašcu jest fra Emanuel Jurić. On trenutno boravi u samostanu u Kreševu kamo je došao 2012. nakon 25-godišnjeg života i rada u Zatonu. Svi ga se župljani rado i dobro sjećaju kao vrlo angažiranoga na svim područjima pastoralnoga djelovanja. A živio je kao prototip bosanskoga fratra: ostao je uz svoj narod i kad je bilo najteže, dok su po Biseru Jadrana i njegovoj okolici svakodnevno padale stotine granata. Ratni su dani prošli, ali narod ne zaboravlja svoje junake tek tako.
Nakon fra Emanuela župnikovanje je povjereno fra Ivici Karatoviću iz Novoga Šehera. Tijekom četiri godine on je uspio ostaviti dubok trag. Između ostaloga, dao je obnoviti krov i s lokalnim je vatrogascima uredio dvorište crkve u Orašcu. Dobro se sjeća svojih prvih dana u ovom primorskom kraju. „Uvijek su mi mještani govorili: ‘Padre, trebat će Vam da naučite naš jezik i običaje.’ Znao sam da je i Republika nekoć trajala jer su njezini građani živjeli izreku Sa svima lijepo, a ni s kim iskreno i blisko, ali kad te upoznaju i prepoznaju kao svoga, onda te zavole i postaneš poznat i priznat”, kaže fra Ivica i dodaje kako se ljudi ovoga kraja lako naviknu na novoga svećenika, odakle god dođe. Jer, kako kaže, domaćih svećenika gotovo da nema. I doista, posljednjih godina ovaj je kraj imao samo dvojicu mladomisnika – don Marina Lučića i don Hrvoja Katušića iz Mandaljene u Župi Dubrovačkoj.
Kako nam pripovijeda fra Ilija, nema mnogo duhovnih zvanja podrijetlom iz Orašca ili Zatona, a od svećenika koji su ondje župnikovali posebno se spominje ubijeni vlč. Mato Kalfatović-Milić. Po njega je 25. listopada 1944. došla smrt po rukama partizanskih zločinaca. Dubrovčani vješto od zaborava čuvaju imena onih koji su toga dana bili ubijeni na otoku Daksi i vjeruju da će jednoga dana biti proglašeni mučenicima.
Orašani nisu orašari
Povijest ovoga kraja ne može se pisati, a da se ne spomene Dubrovačka Republika. Naime, do 14. stoljeća, u jeku širenja na sjever, otkupljena su i osvojena brojna mjesta među kojima je bilo i sela pod upravom Hercegovine. Time je obilježena i povijest Zatona i Orašca gdje su se, kao i u drugim selima ovoga kraja, uglavnom uzgajale i prerađivale namirnice – stoljećima su ondje u sustavu feudalizma radili kmetovi dubrovačke vlastele. Ondje su se nekoć uzgajali orasi, ali već odavno o tomu svjedoči samo ime. Danas je Orašac, umjesto stablima oraha, pokriven stotinama stabala čempresa. Uz to, u susjedstvu postoji botanički vrt zasađen u vrijeme Dubrovačke Republike. Arboretum u Trstenom koji danas uživa zaštitu druge republike – Hrvatske – danas je nakon Staroga grada i Straduna vjerojatno omiljeno turističko središte ovoga kraja za strance.
Nešto južnije, u uvali u kojoj je smješten Zaton, stoji crkva svetoga Stjepana koja je u današnjem obliku izgrađena u 15. stoljeću. Premda je početkom 19. stoljeća blago preuređena, mala kamena crkvica odiše kasnogotičkim stilom i svjedoči o vremenu kad su dubrovački gospari ondje gradili ljetnikovce. Upravo onamo želimo poći kako bismo vidjeli drugu polovicu ove dvostruke župe pa nas fra Ilija vozi u Zaton.
Spremno nas već očekuje Zvonimir Mileković, ključar zatonske crkve sv. Stjepana. On i supruga Suzana vode brigu o uređenju crkve i župnoga dvorišta. U razgovoru nam je otkrio kako su župljani Zatona vrlo zadovoljni tragom fratara: „Najprije fra Emanuel – on je i tijekom rata ostao tu i dijelio pomoć. Svakomu je davao koliko mu je bilo potrebno. U tom je ratu mnogo što bilo nezgodno i naopako, al’ se fra Emanuel nije predavao. Čak smo ga s fra Ivicom posjetili u Kreševu pa smo se prisjetili lijepih uspomena.” Premda se pretpostavlja da je u Dubrovniku mnogo katolika, ipak je narod trebalo i evangelizirati. Kako tvrdi naš sugovornik Zvonimir, fra Emanuel je to vješto činio. Uz to su svi mogli prepoznati da bi bosanski fratar i zadnji zalogaj dao čovjeku u potrebi. „To onda svijet prepozna. Jednostavno drugi nemaju tu toplinu. Osjećam se s njima kao da smo zajedno odrasli”, otkriva Zvonimir kojega su još u vojsci prozvali Jaro. I dan-danas mnogi zbog toga nadimka pomišljaju da je i on zapravo iz Bosne.
Dah Bosne
Nedaleko od kuće obitelji Mileković stanuje Vicko Vodnica koji također ima poseban odnos s fratrima. Na svom posjedu drži stado koza za razliku od ostalih Zatonjana koji su uglavnom okrenuti turizmu. U trenutku našega posjeta bio je odsutan pa smo o tragu Bosne u ovoj zajednici razgovarali s njegovom majkom Đovanom. Ime je dobila po svojoj baki, podrijetlom Talijanki, a u matici krštenih zapisano joj je ime Ivanka. Dobro se sjeća fra Emanuela koji je, kako kaže, s narodom brojio dane i u ratu. „Za fratre nemam ništa reći osim riječi hvale. A fra Emanuel bi nas često znao pitati: ‘Zar ne šaljete djecu u školu kad je kiša?’ A mi fatižnim danom ne idemo na misu. A ipak nas je spašavao, hranio i branio”, prisjeća se Đovana dok za istim stolom sjede njezini unuci i pišu domaću zadaću.
Premda ovaj kraj nije bogat bosanskim iseljeništvom kao što je to Slavonija ili Srednja Dalmacija sa Zagorom, ipak se ovdje pronađe koji vjernik podrijetlom iz Bosne i Hercegovine. Čak i naša sugovornica Đovana ima nekih bosanskih korijena. Odražava se to u njezinoj srdačnosti kad govori o trenutnom stanju župe i posjećenosti misa: „Uvijek bi bila puna crkva Bosanaca, ali sad ni njih nema jer su postali slični Zatonjanima. Prilagodili su se i zaboravili svoje običaje pa više ni u crkvu ne idu.” S tim se slaže i fra Ilija, koji se među vjernicima raspitivao o tom fenomenu, ali nije našao odgovor. „Župljani za koje sam znao da su u Bosni gotovo svake nedjelje dolazili na misu, ovdje to više ne rade”, tvrdi župnik.
50 godina bosanskih franjevaca Župe Zaton i Orašac redovito su posjećivali franjevci iz svih krajeva Bosne Srebrene. Tako se i sadašnji župnik fra Ilija sjeća dana kad je još kao bogoslov s kolegama onamo odlazio na ljetovanje. Upravitelji župa redovito bi se radovali kad im tko dođe u goste pa su u Kronici marljivo bilježili tko im je i kada dolazio. Upraviteljima župa vjernici su zahvalni za njihov trud i smatramo da ih je važno spomenuti na ovom mjestu. To su bili:
|
Fra Ilija je i među svojim župljanima poznat kao rekreativni sportaš. Drago mu je što ima priliku zaplivati u moru kad god se ukaže prilika, no više od plivanja ipak voli stolni tenis. Priključio se obližnjem klubu i redovito sudjeluje na njihovim treninzima, a njegovu nazočnost cijene kao Božji dar. „Samo te Bog poslao među nas, kažu mi čelnici kluba. Zahvalni su mi što sam među njima, osobito što više nema psovke. Oni me poštuju iako ih ja ne upozoravam. Ja ne hvatam ljude ondje gdje su pogriješili jer život uvijek ide dalje”, kaže vjerojatno najbolji stolnotenisač Bosne Srebrene.
Nakon čašice razgovora i likera s gorkom mrćom, zapravo s plodom samonikloga grma mirte, od obitelji Vodnica odlazimo na Havaje, omiljenu plažu Zatonjana i Orašana. Iako je puhalo jugo, ondje je toga dana bilo burno jer se svi već pripremaju za novu turističku sezonu i dovršavaju se posljednji građevinski zahvati prije dolaska prvih stranaca. Za to se brine nekolicina mještana koje smo zatekli u poslu. Vjerojatno su mislili da smo neki turisti pa se nisu previše obazirali, no kad su vidjeli fra Iliju, odmah su nas sa smiješkom upitali: „Jeste li i vi s njim?”
Zaključujući kratak, ali ugodan razgovor s Ivicom, Miljenkom i Mihom, na molu koji kao dubrovačka Porporela odvažno strši u Jadran, vraćamo se strmim putem i zaustavljamo se kod autokampa Pod maslinom na još kraći razgovor s Božom Dobroevićem. On je inače, kao i svi naši sugovornici, aktivan član svoje župne zajednice i fra Ilijin blizak suradnik. A po povratku u župnu kuću, gdje smo se prije polaska na dugi put do svoje Bosne mogli okrijepiti za kraj, fra Ilija nam prenosi jednu fratarsku izreku koja mu je pomogla živjeti u ovom kraju: „U tuđi samostan ne idi sa svojim pravilima.”
Ipak, za kraj, neka bude znano: koliko god se činilo da se fratar prilagodi vjernicima, ipak je narod taj koji se u konačnici prilagodi i zavoli svoje bosanske ujake. I premda se djelovanju franjevaca u ovom dijelu svemira ovoga ljeta službeno bliži kraj, uvijek će ostati živa uspomena na pastoralni angažman bosanskih franjevaca među narodom ovoga (k)raja.
Crkvice uz put Oduvijek je među Dubrovčanima bilo onih koji odluče svoj kruh zaraditi na brodu. Navegavaju, tj. upravljaju i plove brodom pa se nakon polugodišnjega izbivanja vrate doma, sretni što su proživjeli još jedno pustolovno putovanje. Takvi bi sretni mornari po povratku odlučili izgraditi zavjetne kapelice u blizini obiteljskih domova. U većini njih godišnje se organizira svetkovina njihovih nebeskih zaštitnika pa se cijelo selo okupi oko crkve s kvadraturom manjom od većine ribarskih barki. Savršen primjer za to pronašli smo u crkvi svetoga Roka na Pržini iz 1777., smještenoj u dvorištu prvih susjeda obitelji Besjedica. |