Unatoč svemu tome, ili možda baš zbog toga, ta knjiga nije kanonska za Židove i protestante, nego samo za katolike i pravoslavne. Međutim, njezini su ulomci nađeni u Kumranu, i to na aramejskom i hebrejskom, što govori o velikom ugledu i starini te knjige u Izraelu biblijskoga doba.
Ne zna se ni gdje je knjiga napisana, ni kada, ni na kojem jeziku. Tek se pretpostavlja da je nastala u 3. st. pr. Krista i to na grčkom. Crkveni oci i naučitelji, od Jeronima do Tome Akvinskoga, čitali su je kao istinitu povijest, ali mi danas mislimo da je sastavljena za razonodu i pouku.
Protiv požude, za čistoću
Priča prati postariji hebrejski bračni par u Ninivi, Tobiju i Anu, koji ondje živi sa sinom jedincem, nazvanim po ocu. Otac Tobija oslijepio je nesretnim slučajem zbog čega je obitelj zapala u bijedu. U toj se nevolji sjetio kako je u dalekom Ragesu ostavio novac kod poslovnoga suradnika te je naumio po nj poslati sina. No put od Mezopotamije do Perzije obiluje opasnostima i majka Ana nije oduševljena da se riskira život mladoga Tobije. Istovremeno, u Ekbatani blizu Ragesa živi djevojka Sara s neobičnim problemom: demon Asmodej ubija joj muževe prve bračne noći, tako da živi nesretno, kao djevica i udovica istovremeno. Bog šalje anđela Rafaela koji će sve urediti – provest će mladoga Tobiju kroz opasnu pustinju i pomoći mu da nadmudri demona te oženi Saru, ne zaboravivši pritom na novčanu stranu poduhvata.
Knjiga o Tobiji ima mnogo slojeva, a ovom ćemo se prilikom usredotočiti samo na njezin govor o braku, koji je dirljiv i nadahnut. Ponajprije, sveti pisac ističe važnost tjelesne čistoće. Tako Sara može mirne duše u molitvi reći sljedeće: „Gospodine, znaš da sam čista od svake nečistoće s muškarcem. U zemlji u koju smo prognani nisam okaljala ni svoje, ni očevo ime.” Zahtjev čistoće, dakako, vrijedi za oba spola, pa tako Tobija svojega sina upućuje da se „čuva svake požude” i da „ženu najprije odabere iz svojega naroda” – jer će tako najbolje zadržati svoju pobožnost i uspjeti obdržavati Božje zapovijedi.
Strah i kako ga prebroditi
Jedna od tema Knjige o Tobiji je i strah, odnosno njegovo svladavanje. Kada je mladi Tobija čuo od Rafaela da ga kani oženiti za Saru, smrtno se uplašio: „Čuo sam da su je redom udavali za sedmoricu muževa i da su svi pomrli u prvoj bračnoj noći. Zato se bojim: zao duh njoj ne nanosi nikakvo zlo, nego ubija samo onoga tko joj se pokuša približiti.” „Ništa se ne boj, ona je određena za tebe!” odgovorio je Rafael ustrašenom mladoženji. Istovremeno, i mladenku je hrabrila majka: „Budi hrabra, kćeri, i neka ti Gospodar neba udijeli radost nakon svega što si propatila.”
Stupanje u brak doista je traumatično, a Biblija to priznaje. U Knjizi o Tobiji ne precizira se zašto Asmodej spopada mladence, ali iz drugih nekanonskih spisa nastalih u isto vrijeme na Bliskom istoku, može se saznati da je riječ o demonu koji nagoni muževe da ostave svoje supruge i upuste se u preljub s drugim ženama. U narodnoj predaji sačuvanoj na našim prostorima, pak, govori se o strahu muškarca da neće biti sposoban za izvršenje spolnoga čina. U svakom slučaju, i mladenka i mladenac očekuju vjenčanje s radošću, ali i strepnjom, u strahu pred iskušenjima i napastima, a Sveto pismo im poručuje da svoje pouzdanje stave u Boga.
Veselje vjenčanja
Samo vjenčanje i doček mladenke opisani su vrlo lijepo. Saru je njezin otac Raguel pozvao, uzeo za ruku i predao Tobiji uz sljedeće riječi: „Dajem ti je za ženu po zakonu i odredbi Mojsijeve knjige. Uzmi je i sretno odvedi svom ocu. Neka vam nebeski Bog udijeli mir.” Doček mladenaca u Ninivi bio je srdačan, ovo su riječi staroga Tobije: „Dobro došla, kćeri i želim ti svaku sreću! Neka je blagoslovljen Bog koji te je, kćeri, doveo k nama! Neka je blagoslovljen tvoj otac, neka je blagoslovljen moj sin Tobija, a budi blagoslovljena i ti, kćeri! Uđi sretno u svoju kuću, s blagoslovom i radošću!” Iz tih riječi izbija toplina, i svakako su uzor i danas – jer mladenci izlaze iz svojih obitelji, a još nisu osnovali vlastitu te im u tom trenutku svakako treba razumijevanje.
Da ne bude sve o pravilima i obiteljskim obzirima, Knjiga o Tobiji spominje i najvažniji sastojak braka, a to je duboka i iskrena ljubav: „Čim je Tobija od Rafaela doznao da postoji djevojka iz očeva roda, odmah ju je snažno zavolio i srcem joj se priklonio.” Doista, ništa bez ljubavi.
Nužnost molitve
Na početku braka Sare i Tobije – uz narod, obitelj, vjeru, ljubav i čistoću – stoji još jedan važan uvjet: molitva. Na potrebu molitve Rafael unaprijed upozorava mladoga Tobiju: „Kad joj poželiš prići kao muž, oboje ustanite i pomolite se. Molite da vam Gospodar neba udijeli milosrđe i spas.”
Tako su mladenci i postupili. Kada su obredi i svečanosti završili, ukućani su izišli i zatvorili za mladencima vrata sobe. Tobija se digao s ležaja i rekao Sari: „Sestro, ustani da se pomolimo. Molimo svojega Gospodina da nam se smiluje i sačuva nas zdrave.” Ona je na to ustala i zajedno su molili za zdravlje: „Ti si odredio: Nije dobro da muškarac bude sam, načinimo mu pomoć sličnu njemu! Ovu svoju sestru ne uzimam iz pohote, nego radi istine. Udostoj nam se iskazati milosrđe da zajedno doživimo starost.” Zatim su zajedno rekli „Amen, amen!” i otišli na spavanje. Nema braka bez Boga.
Uzajamna oslonjenost supružnika
Pa dok su Sara i mladi Tobija na početku životnoga puta, i još uvijek ne znamo što će biti s njima, u Knjizi o Tobiji imamo i drugi bračni par u koji se možemo ugledati: oca Tobiju i Anu. Njihov odnos nije bez trzavica, ali ispunjen je poštovanjem. Budući da je je Tobija oslijepio, nije više mogao biti hranitelj obitelji, što mu je teško palo: „Za to je vrijeme moja žena Ana zarađivala radeći ženske poslove. Završene radove slala je naručiteljima koji su joj plaćali”, kaže Tobija o svojoj marljivoj supruzi. Ana se tako pokazuje kao vrsna žena opisana u 31. poglavlju Mudrih izreka, koja ustaje prije ukućana i skrbi se za sve njihove potrebe.
Ali kada je Ana smatrala da njezin muž griješi, i da nije uputno sina slati na opasno putovanje, nije oklijevala suprotstaviti mu se. U Bibliji stoji da je mladićeva majka plakala i govorila suprugu: „Zašto si uopće slao mog sina? Nije li on kao štap našim rukama, na koji se oslanjamo kad ulazimo i izlazimo? Ne treba gomilati novac na novac, nego ga smatrati bezvrijednim u usporedbi s našim sinom. Neka nam bude dovoljno ono što nam Bog daje za život.” Suprug na njezine riječi ne odgovara razdražljivo, nego je smiruje. Biblija kaže da ju je tješio i to ovim riječima: „Ne uznemiruj se! Naš će sin sretno otputovati i tvoje će ga oči ugledati onog dana kad ti se sretno vrati. Ne uznemiruj se i nemoj strahovati, sestro moja. Prati ga dobri anđeo, zato će mu putovanje biti uspješno.” I u Bibliji stoji dalje: „Majka je tada prestala plakati”, što je jamačno jedan od najdirljivijih prizora u Svetom pismu.
Majčinstvo, očinstvo i vjernost Bogu
Od mladoga Tobije očekuje se da postane otac i da tako nastavi lozu: „Uvijek se sjećaj naših očeva Noe, Abrahama, Izaka i Jakova. Svi su se oženili ženama iz svojega roda i bili sretni sa svojom djecom, a njihovo će potomstvo naslijediti zemlju”, tim je riječima otac poticao sina. Na taj način obnavlja se Božji narod, o čemu svjedoči i jedna druga uputa staroga Tobije: „Zapovjedite djeci da čine ono što je pravedno i iskazuju samilost, da se spominju Boga i da uvijek blagoslivljaju njegovo ime, iskreno i svom snagom.”
Dakako, djece ne bi bilo bez majke, i zato njoj ide svako moguće poštovanje: „Poštuj majku i ne čini joj ništa nažao cijelog njezina života. Iskazuj joj dobro i nemoj joj nikakvim svojim postupkom ožalostiti dušu. Sinko, ne zaboravi je jer je podnijela mnoge nevolje dok je bila trudna s tobom.” Onako kako je bio naučen u mladosti odnositi se prema majci, mladi Tobija sada će se odnositi prema svojoj supruzi kada i ona postane majka.
Uz sve te duhovne pouke, Biblija ne zanemaruje ni materijalnu stranu čovjekova života. Knjiga o Tobiji podsjeća mladence da valja živjeti skromno i pošteno, pa se među brojnim savjetima nalazi i ovaj: „Oholost vodi u propast i veliku smutnju, a razuzdanost na stranputicu i u veliku oskudicu. Raskalašenost je majka gladi.” Na taj se način pobožnost vidi kao uvjet i duhovnoga i materijalnoga blagostanja: „Gospodina se, sinko, spominji dok si živ. Ne odaj se grijehu i ne prestupaj njegove zapovijedi. Cijeli život budi pravedan i ne idi putovima nepravednosti jer će oni koji čine istinu uspijevati u svojim djelima.”
Tim se riječima zaokružuje pouka svetoga pisca o braku, kao o nečemu što je teško uspostaviti i još teže sačuvati, ali je vrijedno svakoga truda – a vjerne Bogu „pratit će dobri anđeo”, kako jamči ova šarmantna i poučna knjiga što privlači i nadahnjuje čitatelje više od dva milenija.
