Nekako kao da se svi raduju postojanju i odrastanju drage osobe. Tako je to sve do neke životne dobi. A onda se nekako sve promijeni. Nekom prije, nekom poslije. Rođendan počne značiti „još jednu godinu više”, „godinu bliže…”. Često je to „Hvala Bogu, na još jednoj godini”, uz neizrečenu neizvjesnost hoće li se ponoviti sljedeće godine, zbog ovoga ili onoga. Zato ima ljudi koji ne vole rođendane zbog toga što ih ne žele brojiti. Plaši ih podsjećanje na velike brojeve i sve što oni mogu donijeti.
Lijepo je kada sve ide dobro. Tada se može slaviti sasvim sam, a može se okupiti malo ili veliko društvo i sasvim dobro provesti u oba slučaja. Može se gasiti svjećica na torti uz iskrenu želju kojoj se očekuje ostvarenje, može se promišljati o svemu do tada, o svemu od tada, planirati, nadati se. Svake godine iz početka i opet iz početka. S vjerom, nadom i ufanjem „da će biti još bolje nego je bilo do sada”. Još veselije i još ugodnije i tako „zauvijek”.
Jednom prilikom u posjetu domu za starije osobe upoznali smo gospođu u dobi od 95 godina, koja je upravo objavila knjigu pjesama, a njezina prijateljica je čitala i recitirala te pjesme. U tom domu je 360 korisnika, od kojih ima toliko stogodišnjaka da im stoti rođendan uopće nije neki važan događaj. U drugom sličnom domu predstavila nam se klapa korisnika koji su pjevali popularne napjeve, vrlo veselo i profesionalno. Susjedu je obitelj pripremila veliko obiteljsko okupljanje za stoti rođendan. Slavljenica se dobro držeći, hoda samostalno uz pomoć štapa, svakodnevno brine o svojim pčelama… Događa se to sve češće. Bogu hvala.
Paralelno se događaju i drukčije situacije. One u kojima se nema koga pozvati na rođendan, u kojima se više nema tko sjetiti osobe i njezina rođendana, u kojima nitko ne dođe na priređenu gozbu. „Osjećam se kao zaboravljeni grob, koji više nitko ne održava”, veli naš drugi susjed. Usamljen i zaboravljen od svih svojih rođaka, ali ne i prijatelja. Vedar je, veseo i zdrav, organiziranoga života, uključen u zajednicu, tako da ne osjeti previše izgubljenu obitelj. Osim… osim na rođendan, osim za Božić, osim za Uskrs…
Otići bez najave
Naravno da nije lako umrijeti baš na rođendan. No i to se događa. Ponekad bez najave, odu ljudi kao ukradeni, u trenutku kada dođe njihovo vrijeme. Bez obzira na planove, na čežnje, na neostvarene želje, nedovršene poslove, neotplaćene kredite. U sadašnjem vremenu, tome se, prema statistici, može nadati prosječni muškarac u dobi između 52. i 57. godine, koji je preživio katastrofične ratne i poslijeratne stresne godine. A žene iz sličnih situacija, za 50. ili neki rođendan blizu pedesete, povremeno dobiju „čestitku” u obliku MSCT ili nalaza magnetne rezonance, koja kaže: „Prehodali ste moždani udar.” Ili stigne slični dopis u obliku nalaza ultrazvuka dojki ili nalaza histološke dijagnostike koji „ukazuje na postojanje malignih stanica. Potrebna je daljnja onkološka obrada.”. E to je sve češća čestitka za pedeseti rođendan. Ona podrazumijeva specifično liječenje, operativno, citostaticima, zračenjem, opadanje kose, mučnine, bol, slabost, strah i žalovanje.
Nakon suočenja s dijagnozom maligne, vrlo vjerojatno smrtne bolesti i prorade svih pitanja koja se neminovno javljaju, ljudi se uglavnom prestanu bojati smrti. Ona je ponekad blagoslov u odnosu na patnju, koja slijedi i vrlo je moguća. Moguća patnja izaziva strah. A žalovanje je neizostavni proces u odricanju od rođendanskih snova. Ostaje samo vjera i ufanje. Čak i kada nada izblijedi ili nestane.
Ima ljudi koji ne vole rođendane zbog toga što ih ne žele brojiti. Plaši ih podsjećanje na velike brojeve i sve što oni mogu donijeti.
Trebalo bi živjeti do stote i preko toga, kao naši susjedi. A kako nakon ovakve čestitke? Sva ta demagogija o tome kako je „svako zlo za neko dobro”, kako „sve to ima nekoga smisla”, kako je „potrebna neka žrtva za neko dobro koje dolazi”… Sve je to u redu dok se ne dogodi baš nama ili nekome koga volimo. Prijetnja velikim gubitkom je strašna i neminovno svi uključeni dožive psihički šok. Osobu preplave emocije i ne može svrsishodno funkcionirati. Ustrašena je, tjeskobna, nemirna, tužna, ljuta, ne može usnuti, a kada uspije, sanja ružne i strašne snove. Osjeća glavobolju, mučninu, stezanje u prsima, grlu, želucu. Dezorganiziranoga je ponašanja, zbrkanih misli. Može se osjećati gubitak kontrole nad životom, bespomoćnost i beznađe. Tada nastupa biološka obrana života i sve preostale snage usmjeravaju se na preživljavanje, kako tjelesno tako i psihološko. Postupno, kako vrijeme prolazi, poput tjelesne ozljede i psihičke ipak „zarastaju”, barem se ublažuju.
Svatko posjeduje neke mehanizme suočavanja, a ako se ipak ne uspije u najkraćem roku prevladati krizna situacija ili traumatski emocionalni događaj, razvije se takozvano stanje krize, koje znatno remeti ravnotežu u kojoj se osoba nalazila. Sve je to na osobnoj, subjektivnoj razini i najviše ovisi o simboličnom doživljaju i procjeni pojedinca. Ne radi se o psihopatološkim stanjima, već o normalnoj reakciji na nenormalne okolnosti.
Prihvatiti stvarnost
Uspješno prevladavanje krize zahtijeva nekoliko tjedana do maksimalno tri mjeseca. Događaj se nekako integrira, prihvati se situacija takva kakva je, na novim postavkama („što je – tu je, idemo dalje… ”) i nastavlja se sa svakodnevnim funkcioniranjem, kao ranije ili čak još bolje i kvalitetnije nego ranije. U suprotnom slučaju pojačavaju se simptomi, dolazi do poteškoća na poslu i u obitelji, a moguć je i razvoj anksiozno depresivnoga ili poslije-traumatskoga stresnog poremećaja.
U kriznom stanju najbolje se pokazuje koliko je važan intenzitet nesreće, prethodna iskustva s krizama, ponašanje drugih tijekom kriznoga događanja, dostupnost odgovarajuće profesionalne podrške, podrška ili osuda obitelji, suradnika, stavovi važnih osoba i okoline. Sve postaje višestruko značajnije.
Nakon kriznoga stanja, spontano se nastavlja sa životom, planira i odlučuje, sada možda u sasvim drugom smjeru, prihvaćajući nove okolnosti. Rođendanska želja se možda promijeni, smisao života približi i ostane jasniji, kao i sve što je važno i nevažno. U sekundi se shvati kvaliteta neprolaznoga u odnosu na prolazno. Puno je lakše odlučiti o tome hoće li se naći vremena za posjetiti baku ili majku za rođendan ili odraditi još jednu smjenu na poslu. Odjednom se lako odreći i najskupljih predmeta, dragocjenosti za koje se do nedavno robovalo. Doživi se potreba za pospremanjem kuće i života, za „sređivanjem računa”. Sve se svodi na to što ćemo i u kakvom stanju ostaviti iza sebe. Kao kod pakiranja na daleki put. Jednostavno, nema mjesta u kovčegu za brojne sitnice, zbog kojih bi još nedavno riskirali odnos sa značajnim drugima.
Takva akcija „pospremanja” oslobađa energiju koja je do tada bila potrošena na brigu za beznačajne sitnice. A snaga je potrebna i treba je silom stjecati.
Nekad se čini da bolest samo zato i postoji da nas zaustavi u lakomosti i žudnji za nebitnim predmetima i usmjeri na ono što je jedino važno i koje jedino ostaje nakon svega, na radost i ljubav. Tako i rođendani dobivaju pravu svrhu, slavljenje života, radosti, nade, ljubavi. Zato toliko vesele susretanja jednih s drugima kako bismo slavili sve koji će možda otići, a sada su došli ovdje kako bi nam život učinili boljim. Zapravo je svatko najveći i najdragocjeniji rođendanski poklon sebi i drugima.
