Pobožnosti mlade nedjelje i blagoslova polja i danas su uobičajene u Crkvi u Bosni i Hercegovini. Njihov sadržaj i cilj ne pokazuju nikakvu posebnost unutar opće kršćanske pobožnosti, ali nesumnjivo svjedoče posebne okolnosti u kojima su kršćani katolici živjeli i ispovijedali svoju vjeru.
Smisao mlade nedjelje je štovanje Krista prisutna u euharistiji izvan misnog slavlja. Korijeni toga oblika štovanja sežu u početke drugog tisućljeća kršćanstva, a posve se jasno naziru u 12. stoljeću u podizanju hostije i kaleža poslije pretvorbe. Katolici u Bosni i danas pretvorbu nazivaju podizanje. Kad su protestanti u 16. stoljeću počeli nijekati Kristovu prisutnost u hostiji izvan misnog slavlja, katolici su je sve više naglašavali. To se odrazilo i u postavljanju ciborija (posude u kojoj se čuvaju hostije) u središte glavnog oltara. Istodobno počinje štovanje euharistije izvan mise. Hostija se izlagala za štovanje u pokaznici ili se nosila u procesiji, kakva je praksa za blagdan Tijelova. Arhitektonski i likovni oblici tabernakula i pokaznice od tada postaju sve luksuzniji.
I blagoslov polja seže u daleku kršćansku prošlost. U vrijeme pape Grgura Velikog (590-604) počinju se obavljati procesije na blagdan sv. Marka, u kojima se zazivao Božji blagoslov za polja i usjeve i molilo se za odvraćanje štetnih i zlih sila. Kako su se u tim procesijama molile litanije svih svetih, taj oblik pobožnosti se jednostavno nazivao Litanije (Litaniae). Ova pobožnost je nadomjestak za rimsku pogansku procesiju koja se obavljala istoga dana. Ta se procesija kod poganskih Rimljana zvala Robigalija (Robigalia). Njezin smisao je bio odvraćanje štete od pšeničnih polja. Drugi oblik zaziva blagoslova i zaklinjanja štetnih sila jesu procesije koje su se obavljale tri dana prije blagdana Kristova uzašašća. I ove su procesije nadomjestak rimske poganske prakse ophoda poljima koji se zvao Amabarvalia. Zazivi Božjeg blagoslova na polja i usjeve osobito su njegovani u srednjem vijeku. Liturgijska reforma poslije Drugog vatikanskog sabora je dokinula blagoslov polja na blagdan sv. Marka, a blagoslovne procesije pred blagdan Kristova uzašašća, prosne dane, ostavila je u nadleštvo mjesnih biskupa ili biskupskih konferencija.
Vrijeme mladih nedjelja kao povlašteno vrijeme štovanja euharistije izvan mise i groblje kao mjesto održavanja pobožnosti blagoslova polja odražavaju posebne okolnosti Crkve u Bosni i Hercegovini. To je vrijeme posve ograničene slobode vanjskog kršćanskog očitovanja i ispovijedanja vjere u javnom životu i u obredu. Poslije Bečkog rata, ili točnije poslije 1700. godine, u cijeloj je Bosni ostalo samo pet crkava (u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici, Kreševu, Varešu i Podmilačju). O tim za kršćane teškim vremenima svjedoče nam brojna izvješća apostolskih vikara (bosanskih biskupa) kao i provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Tako primjerice biskup fra Augustin Miletić (1803-1831) ističe da je Sveta Stolica, budući da u Bosni nema crkava, dopustila „da moxemo S. Misu govorit po dvoru, i kuchiama Karstjanskim“ (Naredbe i uprave, Split 1818, str. 75). Isti nam biskup dočarava kako su izgledala ta mjesta pod otvorenim gdje se slavila misa kad donosi određene propise za ta mjesta. „Otari, akose ne bi mogli oplest, zagradit, i daskama nadkrit, da budu barem nadkriveni, dokse Misa S. Govori, çistim pokrivaçom olli od Musheme, olli barem od sukna çista i oprana“ (Isto, 49). U izvješćima Kongregaciji za raširenje vjere naglašava se da se oko misišća – tako se zvalo mjesto gdje se misa slavila – okupljaju i muslimani. Neki dolaze radi trgovine, drugi iz znatiželje, a bilo je često i onih koji su od fratara tražili novac jer oni piju vino iz zlatnih čaša i oblače se kao kraljevi. To je bila njihova percepcija misnog slavlja. Kako su izgledale župne kuće i u njihovu okviru kapele svjedoči nam fra Martin Nedić (1810-1895) pišući: „Kućice one po šumah imale su dvie sobice sa malimi prozorčići, još je bila jedna sobica, a to je bila kapela. Takva kapelica imala je zaklopce ko turski dućani, pa bi se zaklopci svetkovinom otvorili, da puk uzmogne vidjeti misećeg svećenika… Riedko je svećenik svetkovinom doma misio, no obično na groblju i to među četiri kolca stavio na daske „altare portatile“ [prenosivi oltar], a ozgor ga natkriv granjem, a po granju razastriev kabanice, pokrovce i ćilime. U posavini smjedoše kršćani po grobljih kapelice sagradit i groblja svoja ogradom ogradit, po drugih mjestih to se nije smjelo od Turaka činiti“ (Fra Martin Nedić, Stanje Redodržave Bosne srebrene, Đakovo 1884, str. 91).
Pobožnost je u svojoj biti unutarnji stav i vanjsko očitovanje. Za vanjsko očitovanje euharistijske pobožnosti Crkvi u Bosni i Hercegovini nedostajali su brojni elementi. Na prvom mjestu sakralni prostor i sve što na njega spada: fiksni oltari, tabernakuli, pokaznice. Uz to, vjernici su bili udaljeni i po nekoliko sati hoda od misišća. Zato se euharistijska pobožnost ili klanjanje Kristu prisutnu u hostiji nije mogla obaviti u drugo vrijeme osim nedjeljom. Pored svega toga kršćani su morali raditi za begove i age te su bosanski biskupi tražili dopuštenje da slavljenje blagdana nekih svetaca mogu prenijeti na nedjelju. Jednako su dobivali dopuštenje od Svete Stolice da vjernici mogu u nekim okolnostima obavljati težačke poslove u nedjelje i blagdane s tim da prije budu na misi (Arhiv franjevačkog samostana Kaljeva Sutjeska, dalje AFSKS Pok 2, str. 313-314).
Početak pobožnosti mladih nedjelja
Starješinstvo Provincije Bosne Srebrene uz pristanak biskupa fra Grge Ilijića Varešanina u okružnom pismu od 8. svibnja 1798, pisanim latinskim jezikom, nalaže da se uvede pobožnost mlade nedjelje. Evo odredbe: „Uostalom nismo Vam nametnuli nikakvu drugu, novu obvezu, već zapovijedamo da se prije donesene pomno vrše, osim što Vam s časnim definitorijem za trajno proglašavamo ovo što slijedi, naime, već davno začetu i dugo vremena u duhu njegovanu, zacijelo dobru zamisao našega srca, koja je u vezi s iz dana u dan većom pobožnošću prema predivnom oltarskom sakramentu, čije smo izlaganje do sada veoma rijetko imali u našim samostanima i zbog ovoga prijekora se postidjeli pred svetom Kongregacijom za raširenje vjere. Stoga, pomnije ispitavši stvar s presvijetlim i poštovanim gospodinom Ordinarijem, uređujemo i s obzirom na obvezu s časnim Definitorijem, koliko možemo, preporučujemo odanim mjesnim poglavarima, svakako zbog pobožne zahvalnosti prema ovom divnom sakramentu, iz čijega nam izvora obilno teče svako dobro, da se u svaku prvu nedjelju u mjesecu s većom svečanošću pobožno okupljenu narodu izlaže sakramenat i(li) da se pjeva misa s propovijeđu u kojoj će se istaknuti pobožnost prema tom sakramentu. Ovomu se ne protive posebna izlaganja (sakramenta), uobičajena u samostanima za određene svetkovine“ (AFSKS, POK 12; 8. svibnja 1798).
Iz ove odredbe se najprije nameće pitanje je li štovanje euharistije određeno prve kalendarske nedjelje ili prve nedjelje poslije mladog mjeseca. To se ne da naslutiti ni iz uvoda u Statut Društva presvete euharistije koji je sastavila i potvrdila Uprava provincije Bosne Srebrene 1802. godine. I tu se govori samo o prvoj nedjelji u mjesecu. „Promiscgliajuchi O.M.P ministar Provincijalni, i ostali OO. Poglaviti od ove Provinczie, i SS Missiona, svoju duxnost, koju imadu tolliko za iskorjegnivati zloche, i opaçine iz Sarczah Karstjanski, koliko opet za umloxati dobra dilla, i bogogliubstvo u istim; odredisce prosciaste godine Gospove [Gospodinove] 1798., po gliubeznivomu dopuschegnu nasceg Prisvitloga, i Priposct. Gospodina Biskupa, i Vikara Aposta [Apostolskoga]: Fr: Garghe iz Varessa, dase svake parve Nedigle od Misecza u CZarkvam od Manastirah ove Provinczie daje blagoslov Puku pavovirnomu S’ prisvetim Sakramentom Tila Isusova, kako se obiçaje davati i po svemu Karstjanluku u CZarkvam Parokianskim“. Iz ovoga izlazi da se izlaganje sakramenta vršilo samo u samostanskim crkvama koje su imale fiksne oltare s tabernakulom. Uz to se čini da je Kongregacija bila iznenađena da je pobožnost štovanja euharistije izvan mise bila veoma zanemarena. Svjedočanstva da je praksa štovanja euharistije obavljana u mlade nedjelje, prva nedjelja poslije mjesečeve mijene, i da je stupnjevito uvedena i u župe nalazimo u kasnijim izvorima. Vareški župnik fra Filip Poljaković je u Običajniku župe Vareš uz ostalo upisao da je on 1864. uveo mlade nedjelje (dominicas lunares), a to znači prve nedjelje poslije mjesečeve mijene (AFSKS, Pok 11, str. 7). Iz ovoga se može zaključiti da je pobožnost mladih nedjelja tek kasnije uvedena na župama i da se održavala na prvu nedjelju poslije mjesečeve mijene. To se vidi i iz oproštajnog pisma biskupa fra Paškala Vujičića (1866-1881) od 11. 11. 1881, kad je predao biskupsko upravljanje nadbiskupu Stadleru. Nabrajajući sve što je učinjeno u vrijeme njegove biskupske službe ističe i ovo: „Nastojasmo da se služba Božja veličanstvenije obavlja i nekrvna žrtva Svemogućem pristojnim načinom prikazuje, da se presveto oltarsko svetotajstvo u više crkvica uzdržaje, blagoslovi u mlade nedjelje u više mjesta čine“ (AFSKS, Pok 10, str. 108). On ne govori o prvim nedjeljama u mjesecu, već o mladim nedjeljama. Nijedno nam gore spomenuto izvješće o uvođenju pobožnosti mlade nedjelje ne daje naslutiti da je ono motivirano katoličkom reakcijom na neka posebna shvaćanja prve nedjelje poslije mjesečeve mijene kod pravoslavnih i muslimanskih vjernika.
Liturgijsku formu i molitveni sadržaj pobožnosti mlade nedjelje dao je biskup fra Augustin Miletić u svojim Upravama za izvadit i staviti na očito Pristoglie Prisveti Sacramenat u Nediglie parve od Miseca il u kojemu drago drughe Svetkovine. Obred se odvija onako kako se i danas čini u crkvama u Bosni koje poslužuju franjevci. Biskup Miletić je sastavio i molitvu Skrušenim srcem i sabranom pameću koja se moli u vrijeme izlaganja sakramenta. U svojim poslanicama koje je upućivao svećenicima i vjernicima poziva da se na mlade nedjelje poslije pretvorbe umjesto Zdravo tijelo Isusovo pjeva Ponizno se teb’ klanjamo. U Miletićevim Upravama se ne spominju blagoslovni zazivi poslije blagoslova s Presvetim niti završna pjesma Ne ostavi nas nigdar. To su vjerojatno kasniji dodaci kao i pojedini pučki običaji da bolesnici poslije blagoslova dolaze u sakristiju i ljube misno ruho koje je svećenik imao na sebi u vrijeme mise. U crkvu u Sutjesci, a vjerojatno i u druge crkve, na mladu nedjelju dovodili su bolesnike i pravoslavni i muslimanski vjernici i poticali ih da barem dodirnu misno ruho. Poslije bi svećenik nad njima molio molitvu za bolesnike. Katolici koji su zanemarivali pohađanje nedjeljne mise barem su u mlade nedjelje išli u crkvu. Iako je katolicima bilo zabranjeno da u bilo koju nedjelju obavljaju poslove radnih dana, prekršaj te zapovijedi je posebno smatran teškim u vrijeme mlade nedjelje.
Blagoslov polja
U brojnim okružnicama biskupa i Uprave franjevačke provincije Bosne Srebrene, u kojima se donose odredbe, upute, poticaji i upozorenja, uopće se ne spominje blagoslov polja. On je bio posve razumljiv u vrijeme kad je poljodjelstvo bilo glavna djelatnost. Iz gore spomenutoga Običajnika župe Vareš saznajemo da blagoslov polja počinje na blagdan sv. Marka: „Na Markov dan bude ovdi blagoslov prvi i misa“ (str. 2). „Po Varhovinama selima spadajućim na ovu župu običaju biti Poljski Blagoslovi i to ima bit u dneve raditnje. Ovi dogovore se s parokom i tada isti seljani običaju upisat po koje janje oli kozle oli tele jali po koji groš od para. Misa obično ima bit za plodnost njivah i za ugodbu godine; a po ostalim selima ako hoće tko i po grobljima kada se kom svidi, a obično svetkovinam misnika izvedu na groblje a jok nediljom radi pazara“ (str. 4). Dakle, blagoslovi su bili u radne dane i na svetkovine i to po grobljima. Groblja su bila mjesta gdje se najčešće slavila misa. U nekim prilikama su bila izjednačena s crkvom. Tako u vrijeme jubilarnih i izvanrednih oprosta, gdje je uz ostale uvjete trebalo pohoditi crkvu, vjernici kojima je crkva bila daleko umjesto crkve mogli su pohoditi groblje (AFSKS, Pok 2, str. 209).
Teško je utvrditi prvo javljanje današnje obredne prakse u pobožnosti blagoslova polja. Obrednik blagoslova polja na hrvatskom jeziku franjevca provincije Presvetog Otkupitelja fra Josipa Banovca s naslovom Blagosov od poglia i Zakligniagnia zlii vrimena u çettiri diila razdiglieni, veoma kripostni, i moguchi suprot svakoj zivini sckodglivoj,i vlastima Ajerskim;Data na svitlost za sluxbu misnika slovinskiih (Ankona 1767) ima strukturu današnjeg obrednog obrasca. Sastoji se od litanija Svih svetih, čitanja evanđelja na četiri mjesta te blagoslova pojedinih poljodjelskih kultura i zaklinjanja štetnih stvorenja. No, molitve i zaklinjanja pokazuju da je blagoslov prema ovom obredniku obavljan u polju. Primjera radi donosim nekoliko redaka iz zaklinjanja živine: „Zakligniem + prokligniem + stiskam + smuchiujem + iskorenujem, razvarxujem + dospijem + prosipgliem + rasipgliem + u nisctar obrachiam + i napugniujem proklestvom malim, i vellikim vaas zlochiudne, sardite, i kuxne Czarve, Xivino sckodechia Zaviaço, skorovaço, Gusinicze, mussicze, i sva inna ghadellino, da imate obsluxiti zapovidima, i zakligniagnii Boxjim menni daniim po milosti i kriposti svetog Reda, Svete Misse, i Svetog Sakramenta …„ (str. 145-146). Nešto od ovoga se nazire i u jednoj poslanici biskupa fra Rafe Barišića iz 1840. godine kad između ostaloga govori o važnosti pohađanja sv. mise. „Kad je staddo pravovirnie skupljeno zajedno sa svoim duhovnim pastirim u prikazanju posvetilishta Tila i Karvi Isusove, i drugi molitava odgoni se kugha, glad, vojska, progonstva, dugo robstvo, neplod polja, vodeni poplavi, nebeski urnebesi …“(AFSKS, Pok 2, str. 315).
Obredno-molitveni sadržaj blagoslova polja danas prati i društvena dimenzija. Poslije misnog slavlja slijedi rodbinsko i prijateljsko druženje uz objed. Da je to tako bilo i u prošlosti može se naslutiti iz neprestanih i upornih kritika i upozorenja biskupa da se na misišća ne donosi hrana i piće. Često ponavljanje te odredbe pokazuje da se ona nije poštivala. Možda kritika zamjenika apostolskog vikara u Bosni fra Andrije Karačića u poslanici od 22. siječnja 1852. upravo odražava tu praksu. On piše: „Zločesti običaji od ručakah koji se naredjuju nekim Bogoljubnim Karstjanima u dane svečane od Misnika, kad S. Misu govore u mistu odalečenomu od kuće njihova pribivanja, nemogućise u isto povratiti na vrime, u takoj prigodi ona obitel koja daje i čini ručak dajega i čini za 40, 50, i do 60 kipova [osoba] od različitoga plemena, pakse zove ručak fratarski, a premda siroma Misnik jedva će pojesti jednu litiu zahire. Zato hoćemo i zapovidamo, da se ovi zločesti običaj odma, brez ikakva otezanja, po svim našim župama, gdi se nalazi, iskorene“ (AFSKS, Pok2, str. 395). To se nije moglo iskorijeniti. Pedesetih godina prošlog stoljeća u župi Kraljeve Sutjeske bio je čuveni Stjepan Lukenda s Teševa koji je bio sklon čašici. Jednog dana je došao gvardijanu prosvjedovati što je istog dana stavio dva blagoslova polja, jer da je on zavjetan posjetiti svaki blagoslov. Sakralnu dimenziju je poput sjene uvijek pratilo svjetovno slavlje.
***
Pobožnost mlade nedjelje i blagoslova polja službenim obredno-molitvenim sadržajem i pučkim dodatkom duboko su se urezali u pobožnost katolika u Bosni i Hercegovini. Novi oblici suvremenog života, pa i kršćanskog, trebaju u sadašnjost ugraditi i ponešto iz tradicije s tim da se osvijetli pravi smisao tradicionalnih sadržaja i obreda. Svakako pobožnosti mladih nedjelja i blagoslova polja trebaju ostati i kao svjedočanstva posebnih okolnosti kroz koje je kršćanstvo u Bosni i Hercegovini prolazilo, jer se to u njima zorno odražava.
(Stjepan DUVNJAK, godišnjak Kalendar sv. Ante 2011.)
