Liturgijska glazba u Katoličkoj crkvi ravna se normama koje su stvarane stoljećima, a među njima je na prvom mjestu ona općenita, da glazba mora odgovarati duhu liturgije. Crkveni dokumenti o liturgiji i glazbi u njoj preciznije obrazlažu kakvog karaktera mora biti crkveno pjevanje. Konstitucije Sacrosanctum concilium i Musicam sacram kažu da je liturgijska glazba to svetija što je tješnje povezana s liturgijskim činom, bilo da ugodnije izrazi molitvu, bilo da promiče jednodušnost, bilo da svete obrede obogati većom svečanošću, jer svrha je svete glazbe Božja slava i posvećenje vjernika. Crkva odobrava i u Božju službu pripušta sve oblike prave umjetnosti, obdarene potrebnim svojstvima, ali ideal je sudjelovanje svih vjernika. Prioritet pod jednakim uvjetima ima gregorijansko pjevanje, zatim pučko vjersko pjevanje, te duhovna djela vokalne polifonije. Također se naglašava da istinska svečanost liturgijskog čina više ovisi od dostojnog i pobožnog obavljanja, negoli od vještijeg pjevanja i većeg sjaja ceremonije. Prioritet među glazbalima imaju orgulje, dok se druga glazbala ne isključuju, ali se upozorava da u liturgijsku glazbu ne treba unositi svjetovne elemente.
Razumljivo je iz crkvenih normi da crkvena glazba treba biti ugodna, lijepa i pjevna, ali ljepota i estetska ugoda u njoj nisu same sebi svrha. Ova druga svrha namijenjena je koncertima (koji se izvan liturgije mogu izvoditi i u crkvenom prostoru). Jasno je da sadašnje stanje crkvene glazbe svoje porijeklo vuče iz ranijih stoljeća razvoja, sve od početka kršćanstva. U tom smislu zanimljivo je pogledati kako se poimalo bogoslužno pjevanje u prvim stoljećima kršćanstva, čime se razotkrivaju temelji i principi na kojima je izgrađivan stil crkvene glazbe kakav se danas službeno smatra idealnim.
Prva desetljeća kršćanstva obilježena su jakim entuzijazmom i idealizmom, te, metaforički rečeno, pogledom neprekidno uprtim u nebo. Iščekivanje skorog Kristovog dolaska i završetka zemaljske povijesti ukorijenilo je u teologiji i duhovnosti duh relativizirajućeg shvaćanja i vrednovanja svega materijalnog i opipljivog. Čovjek je duhovno biće, i njegovo konačno ostvarenje je u nebu; ovozemaljski život je kratkotrajna prolazna faza, putovanje k Bogu; tijelo je smrtno i raspadljivo, pa tako i sve što je vezano za njega, osobito tjelesni užici. U teološkim i duhovnim razmišljanjima neutralno je ili bez vrijednosti sve što nema neko usmjerenje k Bogu. Posebno je problematično pitanje užitka: ono se ne tiče samo jasnih slučajeva kao što je neumjerenost, razuzdanost i nemoral, u kojima se užitak vrednuje kao težak grijeh, nego i posve bezazlenih kao što je uživanje u pjevanju, gdje se ne postavlja toliko pitanje grešnosti, nego duhovne korisnosti.
Ilustrativna je u tom smislu anegdota o pustinjskom opatu Pambu (†375), koji je svog učenika poslao u Aleksandriju da proda monaške proizvode. Momak je tih dana spavao u jednoj prostoriji pokrajne lađe jedne crkve, pa je imao priliku čuti liturgiju koja se tu obavljala i ostao oduševljen pjevanjem psalama, ali istodobno i razočaran što se takvo što u njegovu samostanu ne prakticira. Kad se vratio, opat je na njemu primijetio promjenu te ga pitao je li imao kakvu kušnju u gradu. Mladi brat je objasnio o čemu se radi i odmah dobio lekciju: „Jao nama, sinko! Došli su dani kad se monasi okreću od trajne hrane Duha Svetoga koja im se daje, a predaju se pjesmama i napjevima. Kakvo je to obraćenje? Kako se iz tropara mogu roditi suze? Kako će monah postići pokajanje ako u crkvi ili svojoj ćeliji stoji i diže glas kao govedo? (…) Vidjet ćeš, kažem ti, sinko, doći će dani kad će kršćani uništiti svete spise i umjesto njih pisati tropare…”
Ova anegdota je apokrifnog karaktera i potječe vjerojatno iz šestog stoljeća. Ne odgovara povijesnim činjenicama s obzirom na praksu pjevanja u monaškom životu, jer su upravo egipatski pustinjski monasi odigrali važnu ulogu u razvoju psalmodije. Ona međutim prikazuje jednu stranu istine, jer je nastala iz kršćanskog pera i predstavlja izraz asketskih tendencija u poimanju muzike u prvim stoljećima kršćanstva.
Pitanje pjevanja izazvalo je jednu vrstu unutarnjeg konflikta u duhovnoj teologiji ranoga kršćanstva. Pjevanje se s jedne strane očituje kao privilegirani oblik molitve kakvim se koristio sam Isus i koji izvrsno odgovara idealu duhovne žrtve te predstavlja izraz mističnog jedinstva kršćanske zajednice, dok s druge strane u sebi sadrži užitak, koji za duhovnost ranog kršćanstva nikad nije bio jednostavno pitanje. Najjasniji i najpoznatiji izraz ove dileme dao je sv. Augustin (354 – 430) u svojim Ispovijestima gdje se u zanimljivu razmišljanju o užitku osjeta sluha nekoliko puta koleba između toga prevaže li u pjevanju duhovna korist ili duhovna šteta. On u pjevanju osjeća estetski užitak i zbog toga krivnju jer smatra da pritom manju važnost daje sadržaju teksta koji se pjeva. Čuvajući se te napasti nekad pomisli da bi najbolje bilo dokinuti pjevanje u crkvi. Ne može, međutim, da zanemari veliku korist koju je od pjevanja imao u danima svoga obraćenja, kad su mu napjevi koje je slušao u crkvi tjerali suze na oči i budili u njemu istinska duhovna čuvstva. Na kraju zaključuje: „Tako se kolebam između opasnosti osjetilne naslade i doživljaja spasonosnog djelovanja, i sve sam više sklon da odobrim običaj pjevanja u Crkvi, ne iznoseći dakako neopozivo mišljenje; tako se slabiji duh može preko ugodnosti slušanja podići do čuvstva pobožnosti. Ali ipak, kad mi se dogodi da me više dira samo pjevanje nego riječi koje se pjevaju, onda ispovijedam grijeh koji zaslužuje kaznu, i tada bih volio da ne čujem pjevače.” Aleksandrijski biskup Atanazije (oko 296 – 373), o kojem u istom tekstu Augustin kaže kako je čitaču psalama naredio da psalme izgovara tako slabim mijenjanjem glasa da je bilo sličnije čitanju nego pjevanju, smatra da onaj tko psalme pjeva radi užitka, a ne kao izraz unutarnjeg sklada duha, zaslužuje prijekor.
Izidor Peluzijski (†435) prigovara protiv ženskog pjevanja u crkvi: premda su, kaže on, apostoli izričito rekli da se žene mogu uključiti u pjevanje, jer će tako u crkvi biti manje priče, ta se božanska odredba okrenula u svoju suprotnost. Većini je ljudi to prilika za grijeh i raspuštenost, budući da ne postižu pobožnih čuvstava, nego im slatkoća melodije pobuđuje strasti, te crkvu ne razlikuju od pozornice. Izidor stoga smatra da bi ženama trebalo zabraniti pjevanje u crkvi. On ne navodi precizno o kakvim se slučajevima radi, nego ostavlja dojam da ženski glas po sebi smatra zavodljivim i opasnim.
Augustin, kao najveći teolog ranog kršćanstva, vjerojatno je imao presudan utjecaj u pitanju muzike u crkvi. U njegovu dvoumljenju prevagnuli su argumenti za pjevanje. Iako ima razloga koji ne idu u prilog praksi pjevanja, kaže on, oni su neznatni, a mnogo je veća korist za one koji to ozbiljno shvaćaju. Uz to još i Pisma podržavaju himne i psalme, kao što su ih i sam Isus i apostoli prakticirali. Ta se praksa može ostvarivati na razne načine i raznoliko poticati dušu na pobožnosti i božanske osjećaje, kaže Augustin, i zaključuje da ne vidi što bi drugo u kršćanskoj zajednici bilo bolje i blagoslovljenije. Da je Augustin bio stroži kao Atanazije ili Izidor Peluzijski, te se odlučio protiv pjevanja, zbog utjecaja koji je imao vrlo je moguće da bi povijest zapadno-europske glazbe i s njom liturgijska glazba drukčije izgledali.
Kad je već pjevanje zadržano u crkvi, teološki se moralo izići na kraj s problemom užitka u njemu i eventualnim poteškoćama koji iz toga mogu proizići. Ponajprije, čemu uopće pjevanje, ako se bez njega može, jer nije bitno za čovjekovo spasenje? Jedan od modela kojim se u ranom kršćanstvu (a i kasnije) rješavalo pitanje nečega što je neizbježno, a prema duhovno-teološkim shvaćanjima negativno, nesavršeno ili suvišno, jest taj da Bog to dopušta radi nekog većeg dobra ili iz razumijevanja prema ljudskoj slabosti. Tako je pjevanje jedna vrsta zgodne „varke” kojom ljudi lakše upijaju duhovni sadržaj, koji bi inače bez pjevanja s većim naporom prihvaćali. U tom smislu kaže Bazilije Veliki (330 – 379): „Što je učinio Duh Sveti kad je vidio da se ljudska vrsta ne privodi lako k vrlini, i da zbog naše sklonosti užitku malo važnosti dajemo duhovnom životu? Pomiješao je slatkoću napjeva s duhovnim sadržajem, kako bismo ljupkošću i lakoćom melodije nesvjesno upili blagodati riječi, baš kao što pametni liječnici čašu premažu medom kad vrlo gorak lijek daju nekom izbirljivom. Tako nam je izumio te skladne melodije psalama, kako bi oni koji su stvarno djeca kao i oni koji su mladi svojim ponašanjem, dok naizgled samo pjevaju, zapravo vježbali svoje duše. Jer nitko od tih mnogobrojnih ravnodušnih ljudi nikad ne iziđe iz crkve lako pamteći neko načelo apostola ili proroka, ali pjevaju tekstove psalama kod kuće i u javnom životu.” Istu ili sličnu misao razlažu i neki drugi pisci, primjerice Ivan Zlatousti (347 – 407): „Kad je Bog vidio da je većina ljudi lijena i da duhovnom tekstu pristupaju s oklijevanjem i podvrgnuti naporu bez zadovoljstva – želeći tu zadaću učiniti ugodnijom i olakšati osjećaj napora – pomiješao je melodiju s proročkim tekstom, kako bi, zavedeni ritmom i melodijom, svi uputili svete himne njemu s velikom gorljivošću.”
Kršćanin dakle ne pjeva prvenstveno da bi ugodio svojim ušima, nego kroz ugodu sluha lakše primio sadržaj svete riječi. On ne pjeva ni da bi ugodio Bogu, jer, kako kaže Zlatousti, Bog kojemu nisu trebale žrtve Staroga zavjeta, nego ih je dopustio jer su ljudima tog vremena takvi obredi bili prikladan oblik bogoštovlja, na isti način ne treba ni kršćanskih duhovnih pjesama, nego ih prihvaća jer želi naše spasenje. Stoga treba dati apsolutnu prednost riječi pred melodijom, pjevati s razumijevanjem, pjevati srcem a ne glasom, uživati u riječima a ne u zvuku, poučava Jeronim (341 – 420). O psalmima i himnima dok se pjevaju u srcu treba razmišljati, te pjevati samo ono što je predviđeno da se pjeva, kaže Augustin. Pravo kršćansko pjevanje je odraz unutarnje harmonije u čovjeku, sklada među mislima njegove duše, smatra Atanazije.
Iz današnje perspektive stavovi crkvenih otaca izgledaju suviše rigorozni, ali oni su posve razumljivi u svom vremenu i kontekstu, te svi više ili manje izražavaju jedan jedini princip, po kojem se uvijek oblikovala liturgijska glazba i kojeg naglašavaju i suvremeni crkveni dokumenti o liturgiji i glazbi. Taj je princip najjednostavnije i najjezgrovitije sročio Augustin: „Voce cantamus ut nos excitemus, corde cantamus ut illi (Deo) placeamus” – „Glasom pjevamo da pobudimo sebe, srcem pjevamo da se svidimo Bogu”. Ovo što je izrekao sv. Augustin sažeta je misao, iz koje se izvlače sva načela liturgijske glazbe. Danas možemo mnogo slobodnije oblikovati liturgijsku glazbu. Mladima su vrlo poželjne novije duhovne šansone, među kojima ima vrlo lijepih i tekstom i glazbom, ali nažalost i manje uspjelih koje se izvode. Instrumentarij koji prati pjevanje također može biti raznolik, međutim uvijek stoji ono pitanje prema kojem se donosi glavna prosudba o crkvenim pjesmama: pomaže li glazba u stvaranju duhovnog ozračja, pobuđuje li u čovjeku potrebu za molitvom i zahvalom Bogu, potiče li svojim tekstom na razmišljanje, izražava li liturgijski moment tako da čovjek u njemu prisutnije, dublje i ljepše sudjeluje… Ukratko rečeno, dodiruje li glazba u liturgiji više čovjekov duh, ili samo golica uho. Upravo dakle onako kako je sažeo sv. Augustin.