„Patnja me je bolje poučila od svih pouka… Bila sam skršena i slomljena, ali se nadam da sam se u bolju pretvorila.” (Charles Dickens, Velika očekivanja).
Koliko lica ima čovjek? Od čega je satkan? Na ova pitanja postoje različiti odgovori jer postoje različite perspektive i kutovi gledanja. Televizija i promidžbene poruke sugeriraju nam da je čovjek onaj tko je lijep, veseo, zdrav, vrlo rijetko star i samo koju sekundu bolestan. Ako posjetimo bolnicu, vidjet ćemo da je taj isti čovjek napaćen, bolestan i preplašen. A ako se zaputimo niz ulicu, na licima prolaznika jasno možemo prepoznavati stotine različitih kombinacija ljudskoga života, koji ne mari niti prepoznaje naše vrlo slojevite klasifikacije na uspješne, siromašne, moćne, nemoćne, bogate, slavne, obične, neobične… Čini se da su samo životu doslovno svi ljudi jednaki.
Svakodnevno se susrećemo s različitim životnim izazovima kroz koje nerijetko prolazimo poput djeteta koje uči hodati bez obzira koliko svoj život drugima (ne)uspješno fotošopirali. Razumljivo je da svaki dan nije i ne mora biti dobar, ali u svakom danu ima nešto dobroga samo ukoliko smo spremni otvoriti se životu i prihvatiti ga u cjelini sa svime onim što on nosi uključujući patnju, bol, bolest, padove i na kraju smrt. Uopće nije upitno hoće li ih biti, nego kako ćemo na njih odgovoriti, kako ćemo se s njima nositi i hoćemo li nakon njih postati bolji ili lošiji?
Koliko god pokušavao, čovjek ne može osmisliti ni patnju, ni bolest, ni bol, a potpuno je nemoćan pred činjenicom smrti. Njih može osmisliti samo Onaj tko je veći od njih – Bog koji je radi čovjeka i sam postao čovjekom i posvjedočio mu kako muka i smrt nemaju zadnju riječ, nego uskrsnuće, radost, pobjeda i vječno blaženstvo u Božjoj blizini. Za malo muke zadobili su dobra velika (Mudr 3,5). Zato kršćanska poruka Uskrsa nije samo utjeha, nego restauracija, obnova, uspostavljanje punine života u novom, nezamislivom stupnju slave, radosti i snage (T. Keller).
Koliko god Bibliju iščitavali, nigdje nećemo naći da stoji kako su vjernici izuzeti od boli, patnje, bolesti i smrti. Ono što nam Biblija poručuje jest da u takvim vremenima ne smijemo očajavati niti ih se trebamo plašiti. Jer, „blagoslovljen čovjek koji se uzda u Gospodina i kome je Gospodin uzdanje. Nalik je stablu zasađenu uz vodu što korijenje pušta k potoku: ne mora se ničeg bojati kad dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine, ne prestaje donositi plod.” (Jr 17,7-8).
