Početna stranica » Papa Leon XIII.

Papa Leon XIII.

533 pregleda

Svojom enciklikom Rerum novarum napravio je iskorak u odnosu na druge pape i zbog toga stekao naziv pape osjetljivoga na socijalne probleme naroda

Vincenzo Gioacchino Pecci rodio se u vojničkoj obitelji u Carpinetu 1810. godine. Zaređen je za svećenika 1837. g., obnašao je visoke službe u Vatikanu, a tri godine je bio nuncij u Bruxellesu. Nakon smrti pape Pija IX. 1878. u trećem glasovanju izabran je za papu. Bio je čovjek široke kulturne naobrazbe i duboke vjere. Pokušavao je pomiriti Crkvu s modernim vremenom i inzistirao je na što boljem obrazovanju crkvenih ljudi.

Društvena otvorenost

Iako je u mnogim stvarima slijedio svojega prethodnika Pija IX. koji je osudio socijalizam, komunizam i ekonomski liberalizam, papa Leon XIII. je svojom enciklikom Rerum novarum od 15. svibnja 1891. napravio iskorak u odnosu na druge pape i zbog toga stekao naziv pape osjetljivoga na socijalne probleme naroda. U njegovim interventima nema neke velike originalnosti, no za razliku od njegovih prethodnika znao je bolje osluškivati probleme svoga vremena. Još kao biskup pokazivao je interes za socijalnu bijedu stanovništva. Iako nije bio previše originalan u svojim teorijskim postavkama, Leonu XIII. se mora odati priznanje što se zalagao da se prevlada jaz između Crkve i sve neprijateljskijih poteza državnih vlasti prema njoj. Njegove enciklike znale su jasno ocrtati vrijednost države i kulture na jednoj strani, te Crkve na drugoj. Velika je zasluga ovoga pape što je istraživačima otvorio i vatikanske arhive. U svojim mnogobrojnim dokumentima koristio je pozitivne formulacije za razliku od dotadašnjih kurijalnih negativističkih pristupa društvenoj stvarnosti, te ga se zbog toga u mnogočemu smatra pretečom dijaloga Crkve i svijeta. Najznačajniji je njegov iskorak u socijalnu problematiku suvremenoga društva. Rerum novarum od 15. svibnja 1891. g. svakako je najvažnija enciklika Leona XIII.

Rerum novarum

Papin socijalni nauk u ovoj enciklici moguće je sažeti u četiri glavne točke:

  • naglašeno je prirodno ljudsko pravo na privatno vlasništvo, ali je naglašena i socijalna funkcija istoga tog vlasništva
  • država treba efikasno intervenirati u slučajevima ekonomsko-socijalnih problema i u obrani siromašnih
  • radnike se potiče da se sjete svojih obveza prema poslodavcima, i naglašava se kako oni moraju imati dovoljnu plaću za svoj rad kako bi mogli živjeti dostojno
  • osuđuje se klasna borba, a radnicima se priznaje pravo ujedinjavanja kako bi obranili vlastite interese.

Ova enciklika skupila je plodove pedesetogodišnjih studija i rasprava počevši od onih Kettelerovih u katedrali u Münchenu iz 1848. U njoj je papa nadišao dogme liberalne ekonomije, ali i priznao opravdanost mnogih ideja onih katolika osjetljivih na socijalne probleme svoga vremena. Posebno se to odnosi na dopuštenost radničkoga sindikalnog pokreta. Na ovu prijelomnu encikliku utjecali su njemački pokret Katoličke društvene akcije, hodočašća francuskih radnika u Vatikan, kao i podrška radnicima i njihovim sindikatima od crkvene hijerarhije u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji. Papa u njoj traži „neki prikladan lijek… za bijedu i nesreću koja tako nepravedno pritišće većinu radničke klase”. Siromašni i radni ljudi bili su žrtve beskrupuloznoga poslovnog ponašanja magnata industrijske revolucije. Neprihvatljiva sredstva za poboljšanje jesu socijalizam, klasna borba i liberalni kapitalizam; prihvatljiva sredstva su povratak religiji i moralu, nepovredivost privatnoga vlasništva, kao i pravilno uplitanje države na strani radnika koji imaju pravo organizirati se u sindikate kako bi imali pravedne plaće i dostojanstveni životni standard.

Papa radnika

S pravom ga se stoga naziva i „papom radnika”. Njegovo socijalno učenje bilo je veliki izazov kako djelima Karla Marxa tako i neograničenom kapitalizmu koji su zagovarali veliki industrijski magnati. Od četrdesetih godina 19. st. radnička klasa i intelektualci počeli su se udaljivati od Crkve koja nije baš imala previše sluha za industrijsku re­voluciju i višestruke socijalne probleme koje je izazvala ta revolucija. Leon XIII. objavio je 1891. svoju značajnu socijalnu encikliku Rerum novarum koja je utvrdila prava i odgovornosti obitelji i privatnoga vlasništva protiv uplitanja države. On je uvjer­ljivo izjavljivao da radna snaga nije roba i utvrdio prava radnika na pravednu nadoknadu. Enciklika je naglasila odgovornosti države da se umiješa kada je to nužno, kako bi spriječila iskorištavanje radnika i zaštitila njihovo pravo da osnivaju sindikate. Enciklika je primljena sa sveopćom pozornošću, ali ne i sveopćim prihva­ćanjem. Mnogi katolički poslodavci i mnogi crkveni vođe polako su prihvaćali posljedice Leonova socijalnoga manifesta. Veliki dablinski štrajk iz 1913. očiti je primjer za to. Više od jednoga stoljeća Rerum novarum bila je nadah­nuće za nužno socijalno zakonodavstvo i za uključivanje Crkve u sindikalni pokret i u politički život mnogih zemalja.

Nova epoha

Leon XIII. (1878. – 1903.) je papa koji je Katoličku Crkvu uveo u svijet što ga je rodila revolucija te mentalitetom koji se vrlo nedovoljno može označiti „optimističnim” pokušao Crkvu i njezinu tradiciju pomiriti s tekovinama modernoga duha i društva izrasloga nakon francuske revolucije. Smije se reći da je otvorio novu epohu u povijesti Katoličke Crkve, da je hrabrošću ukorijenjenom napokon u svojoj vjeri udario nove početke bez kojih se njegovi nasljednici na Petrovoj stolici ne mogu zamisliti. Pontifikat Leona XIII. neki povjesničari označavaju kao pobjedu liberalnih katolika. Leon XIII. je, doduše, u odnosu na svoje prethodnike Grgura XVI. i Pija IX. zaista bio puno otvoreniji, ali ga je pogrešno kvalificirati kao nekoga liberala. Sam je odbacivao mogućnost da ga se tako nazove. Više puta pozivao se na Syllabus svoga prethodnika i u različitim prigodama potvrdio je ono bitno u najvažnijim dokumentima Pija IX. o kršćanskom društvu. U srži njegove političke filozofije na posebnom mjestu stoji autoritet, dok za liberalizam sloboda tvori temelj nauke o državi. Leon XIII. bio je daleko od toga da se pomiri s laicizacijom društva. Njegov je cilj, naprotiv, bio da kroz što veću primjenu modernoga javnog prava, sve društvene institucije rekristijanizira i Crkvi opet pribavi duhovno vodstvo. Leon XIII. bio je istaknuti papa koji je papinstvu pribavio veoma velik ugled u vremenu u kojem je živio.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!