Je li papa Franjo u Sarajevu mogao izravnije progovoriti o onome što je zadesilo Bosnu i Hercegovinu devedesetih godina? Je li trebao imenovati one koji su činili zlo i nepravdu i one koji su bili njihove žrtve? Zašto nije ukazao na rastuću institucionalnu nepravdu prema najmalobrojnijem hrvatskom narodu? Nije li trebao jasnije upozoriti na gotovo potpuni nestanak Hrvata i katolika iz dobrog dijela države? Zašto nije otvorenije govorio o povijesnom kršćanskom identitetu Bosne i Hercegovine i stoljetnim stradanjima kršćana u borbi za očuvanje svoje vjere na ovoj vjetrometini svjetova?
To su samo neka od pitanja koja smo imali priliku čitati na različitim društvenim mrežama i portalima, ali i o njima razgovarati na druženjima uz nezaobilaznu kavicu. Neki su čak nazvali papu Franju neupućenim, pa i naivnim, jer je tobože nekritički prihvatio sliku Bosne i Hercegovine, koju nameću političke elite jednog naroda. A ona se uglavnom temelji na tome da se trebamo pomiriti s postojećim stanjem, prihvatiti realnost na terenu, izmiriti i nastaviti dalje praštajući… Drugim riječima po onoj čuvenoj “Tko je jamio, jamio je”. A svi znamo da je ovako uređena Bosna i Hercegovina potpuno nefunkcionalna i neodrživa, a bez pravednog mira i zadovoljna sva tri konstitutivna naroda nema budućnosti. Teško je povjerovati u neupućenost vatikanske diplomacije ili papinu naivnost. Tim više što papa Franjo pomno bira države koje će posjetiti i teme koje će otvoriti. Iako je prije svega duhovni pastir, prepoznaje goruće političke probleme današnjice, na njih otvoreno upozorava i aktivno sudjeluje u njihovom rješavanju – od problema izbjeglica na Mediteranu, preko odnosa Palestinaca i Izraelaca i krize u Ukrajini do pomirenja Kube i SAD-a. Zato sam Papine kritičare pitao: “Što mislite što bi se dogodilo da je Papa izravnije stvari nazvao pravim imenom ili postao branitelj isključivo katolika, a koji su najvećim dijelom Hrvati?” Spremno odgovaraju da bi vrlo brzo postao persona non grata kod druga dva naroda, ili bi se ignoriralo njegove poruke. Dodaju podrugljivo – ako je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić ostao bez titula počasnog građanina Sarajeva i Srebrenice, unatoč svemu što je dao i djelom pokazao, samo zbog spominjanja famoznog trećeg entiteta, kako bi se tek Papa proveo!?
Nikada više rata!
Papa nije došao dolijevati ulje na vatru, iako svi znaju da je došao ponajprije zbog svoje mučeničke i ispaćene Crkve, odnosno katolika i Hrvata. On je želio uputiti poruku svima koji žive u Bosni i Hercegovini jer zna da će se prave promjene početi događati tek kad se građani bez obzira na nacionalnost ili vjeru, počnu drugačije ponašati prema svojim bližnjima, odnosno kad vođe sva tri naroda počnu prepoznavati potrebe i interese i drugih naroda, a ne se egoistično boriti samo za svoje. On je trebao pozornost svih, jer je preko Sarajeva još jednom pružio ruku i pravoslavnoj braći, ali i islamu u cijelom svijetu. I ono što je najvažnije – uputio je glasan apel Europskoj uniji i cjelokupnoj međunarodnoj zajednici. Apel da se moraju više fokusirati na ovu državu jer je očito na rubu njihova zanimanja, ili kako bi papa rekao na periferiji događanja. A svi znamo da posao ovdje nije dovršen i da nezadovoljstvo raste! Međutim, Papa zna da Bosna i Hercegovina nije samo izvor problema već može postati model koji će biti primjer drugima ako se stvari poslože kako treba. Nema sumnje kako je Papa svjestan da su – ako se nastavi ova agonija ili podgrijavanje međusobnih razlika – mogući svi pa i oni najcrnji scenariji, jer cijeli svijet zvecka oružjem. Zbog toga je Papa baš na Koševu zavapio – Nikada više rata!
BiH kao model za Europu
Usudim se reći kako je Papa svojim pohodom učinio više na skretanju pozornosti na Bosnu i Hercegovinu, nego svi bosanskohercegovački političari zajedno u posljednjih dvadeset godina jer se ova država već dugo nalazi izvan fokusa Europske unije i SAD-a. Znamo da se Papa medijski prati u cijelom svijetu, pozorno sluša, a njegove poruke pomno analiziraju u centrima moći. Zato nema sumnje kako će neki moćnici nakon ovog posjeta preispitati svoja stajališta prema BiH i možda krenuti u akciju, a možda proradi i njihova savjest da je krajnje vrijeme da se prestanu igrati sa sudbinama njezinih stanovnika i osiguraju dugoročnu stabilnost. Uostalom vidimo da Bruxelles i Washington umjesto prijedloga ozbiljnih reformi, koji će osigurati trajni mir i zadovoljstvo sva tri naroda, nude tek sitne snove o europskoj budućnosti, pokazujući kako uopće ne razumiju bit problema ove države. A svijet očito ništa nije naučio iz krvavog rata na ovim prostorima pa se sve češće poigrava mirom.
Papa nije došao dolijevati ulje na vatru, iako svi znaju da je došao ponajprije zbog svoje mučeničke i ispaćene Crkve, odnosno katolika i Hrvata
Nema dvojbe kako je svojim dolaskom u Sarajevo, BiH kao temu u međunarodnim odnosima podigao prilično visoko, ponovno aktualiziravši probleme s kojima se susreću njezini narodi na putu postizanja mira i suživota. Pritom Papa ovu zemlju ne doživljava kao crnu rupu Europe, poput većine svjetskih političara, već kao model iz kojeg sama Europa može puno naučiti. Ovdje se susreću različite religije i vjere, kulture i civilizacije te nudi multikulturalnost i međusobno poštivanje različitosti, kao jedino rješenje opstanka. Papa je svjestan kako su te suprotnosti bile alibi za sukobe, ali danas u njima vidi mogućnost izgradnje novih mostova i suradnje i to ne samo u BiH. Baš o tome govori i banjolučki biskup Franjo Komarica u svojoj novoj knjizi Ljubav, sila, domišljatost, skidanje maski, gdje razotkriva spletke međunarodne zajednice oko BiH: “Ako u BiH, u ovom Bogu danom okruženju, ne uspijemo naći određeni modus vivendi, odnosno mogućnost mirnog zajedničkog suživota različitih naroda i vjera, uz međusobno uvažavanje, onda Europa nema šanse za uspjeh” – kaže Komarica, smatrajući kako baš zbog toga što ta međunarodna zajednica nije ništa naučila na Bosni i Hercegovini, danas nam se pred očima događa Ukrajina, jer je i tamo izdana istina, zatim je slijedila samovolja i pravo jačega. Papa je učinio svoje. Na potezu su oni koji imaju stvarnu moć.
