Reviju „Svjetlo riječi” pratim od njezinih početaka, negdje od početka osamdesetih godina prošloga stoljeća. Tijekom godina ona se mijenjala, ovisno o uređivačkoj politici, o životnim i povijesnim, napose ratnim okolnostima, ali u njoj je uvijek za svakoga bilo vrijednih tekstova.
Bio sam suradnik Svjetla riječi u razdoblju od sredine 2005. do početka 2011. godine. U časopisu ponovno surađujem od početka 2021. godine do danas te mi je pružena lijepa prilika da objavljujem tekstove posve osobne naravi.
Pamtim godine kada sam „Svjetlo riječi” redovito počeo čitati „odostraga”, od rubrike „Zapažanje na rubu” fra Ante Vučkovića. Nerijetko sam se, nakon što sam, čitajući „Svjetlo riječi” odostraga, došao do naslovnice, ponovno vratio tekstu fra Ante Vučkovića.
Pamtim, uz to, i tekstove Richarda Rohra… Da, bilo je lijepih prevedenih tekstova iz različitih izvora.
Svojedobno sam češće, zadnjih godina rjeđe, iz različitih časopisa izrezivao tekstove koji su me se osobito dojmili. Među njima, naravno, i iz Svjetla riječi. I danas mi je nadohvat ruke izrezak iz jednoga božićnog broja Svjetla riječi iz vremena kada je bio tiskan u novinskom formatu. Iz teksta naslovljenog „Misli o Božiću” prepisujem dvije misli: „Božić nije datum. Božić je stanje našeg uma i srca.” (Mary Ellen Chase) i „Božić je dan koji drži sve vrijeme zajedno.” (Alexander Smith). Pri ruci mi je i crtež koji prikazuje svetoga Ivana Pavla Drugog kako je pred otvorenim vratima raja kleknuo kako bi poljubio tlo, „nebesko tlo”.
Osobito mi je dojmljiv i važan i članak „Zidu usprkos” Joze Džambe iz studenoga 2009. Mnogo, uistinu mnogo puta, sam se, u različitim prilikama, poslužio njime kako bih protumačio kako se živi snaga vjere i dosjetljivost u ljubavi. Zbog toga je članka, nakon što sam mu ga prepričao, jedan moj kolega profesor poveo iz Zagreba svoju suprugu na groblje u gradiću Roermondu na jugu Nizozemske, da joj pokaže nemoć zidova i moć ljubavi.
Zadnjih godina najprije potražim tekstove fra Janka Ćure. Njegov mi je tekst „Samo korijen ne dirajte”, objavljen u prošlom broju Svjetla riječi, prelijep.
Time bi bilo prikladno i zaključiti ovaj osvrt: Neka svjetlo Riječi – Riječi koja je tijelom postala – trajno i snažno osvjetljuje i prodahnjuje stranice ovoga časopisa i one koji ga stvaraju.
