Kasno ljeto, ponedjeljak ujutro. Zajedno s kolegom napuštam Sarajevo. Smjer – sjever. Ljudi već odavno ustali. Po ulicama vreva. Tramvaji zvonom upozoravaju ponekog još snena pješaka. Kamioni i automobili guraju se pred semaforima baš kao djeca pred školskim vratima. Sunce bojažljivo proviruje iza Trebevića kao da će ga netko pitati ima li za to dopuštenje. Malo pomalo, noćni vjetar s planina pretvara se u lagan povjetarac koji svima godi. Uz cestu kojom se vozimo još uvijek je mnogo urušenih i sa zemljom sravnjenim domova. Čini se kako nitko više i ne zna čiji su. I dok oko njih gotovo svaki dan nikne nekakav novi kiosk, ćevabdžinica ili kafić, oni izgledaju kao od zaborava umorni ili – ponekad – neshvatljivo dosadni svjedoci nekog drugog vremena koje se želi zabroraviti. Ipak, premda ih se ignorira, ne znači da ih se ne primjećuje.: ljudi, valjda, žele što prije zaboraviti i zlo koje im se dogodilo i njegove plodove. Ovi su domovi i njihov okoliš sinonim čemera ovoga grada… U sukobu s neumitnom stvarnošću ova je čežnja za zaboravom toliko intenzivna da one koji je ne umiju kanalizirati zna odvesti na drugu stranu „velike bare“ koju zemljopisci zovu Atlantskim oceanom.
Takvo ponašanje – znano i kao fuga mundi – ponajviše prijeti malobrojnoj katoličkoj zajednici našega glavnog grada. Oni pak koji izaberu ostanak, svjesni su da mogu konkurirati jedino kvalitetnim obrazovanjem. I upravo toga načela drže se kako odgojitelji i profesori u sarajevskom Katoličkom školskom centru, tako i fratri u visočkoj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji. Oni su dobro shvatili da se bitka za opstanak katolika u ovom dijelu Bosne vodi i perom…
Silazeći dolinom Bosne stižemo u Čatiće, nadomak Kaknju. Prolazimo pored termoelektrane faraonskih dimenzija, koja i dalje oskvrnjuje nebo bljujući po njemu dim i prašinu. U Kraljevu Sutjesku vodi nas tijesna dolina, prije rata nastanjena pretežno katolicima, a sada pruža utočište znatnom broju muslimanskih izbjeglica. Do lani su tu „Crni labudovi“ usred katoličkog sela imali i vojarnu koju je nedavno zelenim slovima prekrštena u Dom veterana… Stižemo u samostan. Kameni podovi i svodovi, zidovi i ormari, knjige i slike: posvuda miris minulih stoljeća. Tu – pomislismo – zaborav prestaje, ali samo naizgled…
Fratri se okupili uz kavu. Jedan od njih, dok pripaljuje cigaretu na cigaretu, prepoznaje u meni putnika namjernika od prije godinu dana. I budući da sam dolazio sa Zapada, odmah se preko mene obraća cijeloj zapadnoj civilizaciji spočitavajući joj bez imalo srdžbe: „Vi ste nama obećavali kule i gradove, pa ste nas zaboravili.“ Opet, dakle, zaborav! Samo što je u Sarajevu on predmet čežnje, a ovdje ogorčeni neprijatelj. Vremena i ljudi prolaze, ali zaborav ostaje! Početak zaborava ovdje se poklapa s danom kad je bosansko kraljevstvo, zaboravljeno od Zapada, palo kao plijen turskog osvajača. Od tada se ovi fratri poput gladijatora – na život i smrt – bore protiv ove kozmičke sile. Od tada oni mogu sve zaboraviti, sve osim vlastite zaboravljenosti.
Opraštajući se od dragih sutjeških zvonika i uspavanog kraljevskog dvora vraćamo se dolini Bosne. Preko Zenice, zaboravljene metropole iz rimskoga doba, pa pored Vranduka, zadnjeg ilirskog uporišta što se još otima zaboravu, stižemo u svakodnevnicu žepačke doline, točnije u Novi Šeher. Iako su domovi naizgled dobro očuvani a ljudi se već vratili mirnodopskih poslovima, valja znati da je rat ovuda protutnjao svom žestinom. I ovdje je zaborav pronašao nešto za sebe. Dok su, naime, vjetrovi rata još puhali ovim krajem, netko je u nekom potoku na liniji razdvajanja pronašao i ujacima donio povelik drveni kip Gospe fatimske iskopanih očiju. Mnogo je ljudi dosad došlo vidjeti ovu – u Bosni zacijelo ne jedinu – „Gospu od zaborava“. Nije jedina, jer svi koji dođoše i vidješe je, otiđoše dalje s uzdahom: „Hvala. Nije to naša…“ Tko će mi reći gdje su granice zaborava u ovoj zemlji…?
Preko Doboja stižemo na Plehan. A na Plehanu uvijek nešto novo: sa svakim novim svitanjem zaborav prepušta teren rukama nesebičnih akcijaša. Tako se baš nedavno, izranjajući iz ruševina zaborava, na svjetlu dana pojavio mramorni Kristov lik… Perica Babij, fra Slavkov brat a gvardijanov pomoćnik, srdačno nas dočekuje i časti čašom hladne vode, stavljajući nam odmah do znanja da trenutno vodi svoj pravi privatni rat protiv zaborava. Pokazuje nam i najnoviji „ratni“ plijen: motorna pila, sintsajzer, kazetofon… Sve je to, zakopavši u ljeto 1992., privremeno predao zaboravu da bi ga ovih dana od njega natrag uzeo. Zaborav je samo na trenutak bio nadmoćniji, ali njegov je kraj neminovan. Za razliku od nekih drugih ljudi, Perica i njegovi istomišljenici odlučili su do kraja raskinuti nevidljive a ipak tako jake spone ove kozmičke sile. U tome će sigurno uspjeti jer im je Krist saveznik. Ta on je pobijedio svijet.
