Početna stranica » Oproštenje između milosrdno-lažne iluzije i pravedno-istinite stvarnosti

Oproštenje između milosrdno-lažne iluzije i pravedno-istinite stvarnosti

151 pregleda

Španjolski filozof Xavier Zubiri autor je, po skromnom mišljenju autora ovih redaka, jedne od najboljih knjiga iz područja koje nazivamo filozofija religije. Riječ je o njegovoj studiji Man and God. U njoj se Zubiri dotiče teme koju možemo formulirati u jednu misao: nije nam se dogodio zaborav bitka, nego nam se dogodio zaborav Stvarnosti.

Teško je nadmašiti genijalnost onih nekoliko stranica koje Zubiri posvećuje pitanju ateizma kao fenomenu razumijevanja pojma stvarnost. Zubiri će zaključiti da je ateizam zaborav Stvarnosti. Postoji Stvarnost kao nekakav apsolut. Stvarnost koja prethodi bilo kakvom bitku, bilo kakvoj metafizici, bilo kakvom realizmu. Zubiri ide puno dalje od onih uobičajenih filozofskih rasprava o postojanju stvarnoga svijeta, epistemoloških nadmudrivanja o tome kako znamo ili ne znamo da je nešto oko nas stvarnost, a ne iluzija. Pojmom Stvarnost kao da se trudi naznačiti da postoji nešto ili netko što prethodi bilo kakvom filozofskom i teološkom promišljanju. Postoji i stvarnost pisana malim slovom. Ona u koju pripada čovjek i njegovo postojanje, svijet u kojem egzistira, drugi koji oko njega žive. Ona koja je ograničena, nestalna i sklona tome da nas prevari i zamagli nam pogled na Stvarnost koja prethodi svim egzistencijama i metafizikama.

Daleko od toga da Zubiri kategorički tvrdi kako je Stvarnost identična onomu što u kršćanskoj teologiji opisujemo kao osobu Boga. Zubiriju je dovoljno doći do sugestije da postoji Stvarnost koja prethodi bilo kakvom postojanju i bitku i da postoji stvarnost kao ona koja ovisi i temelji se na Stvarnosti. Stvarnost je apsolutna i stvarnost je relativna. Povezivanje relativne stvarnosti (čovjeka) do mjere apsolutne identičnosti sa Stvarnošću (Bog) Zubiri će označiti kao jedan od temeljnih uvjeta nastanka bilo kojega oblika ateizma.

Beskonačan proces

Zašto početi tekst o oproštenju s mišlju poput ove? Postoji beskonačan broj načina da se govori i piše o oproštenju. Beskonačan broj početnih pozicija, premisa i uvjerenja. Ovaj uvod tek je jedan od mogućih izbora koji neće razriješiti sva pitanja i dileme oko fenomena oproštenja. U pitanju je jedno od mogućih polazišta prema nesavršenom i nedovoljnom razumijevanju. Postoji oproštenje kao milosrdno-lažni fenomen i postoji oproštenje kao pravedno-istiniti fenomen. Jedno od njih je moguće tek kao iluzorno i ništa više. Drugo je moguće kao stvarno, ali i za nas  neugodno i strašno. Oproštenje je događaj koji se ne može okončati. Već u Isusovoj igri s biblijskim brojem sedam kada Petru odgovara na upit koliko puta treba oprostiti svome bratu, primjećujemo da je riječ o beskonačnom procesu. Iskustvu koje se ne može završiti. Sličnu misao otkrivamo kada Isus na križu moli Oca da oprosti onima koji ne znaju što čine. Odmah se hvatamo za objašnjenje kako je ovdje oproštenje okončan proces jer se to traži za one koji ga razapinju. Međutim, Isusov zaziv da bude oprošteno može se protegnuti i na sve nas koji dolazimo kasnije. Ne treba li i nama biti oprošteno jer ne znamo što činimo misleći da kada činimo zlo i grijeh činimo dobro? Iako nismo stvarni sudionici raspeća, ostajemo sudionici i činitelji zla na drukčije načine. Ponekad užasno kreativnije od raspinjanja jednoga čovjeka na križ.

Oproštenje kao događaj koji se ne može okončati odnosi se na Stvarnost (Bog) koju za razliku od Zubirija ovdje možemo opisati vjerničkim i teološkim razumijevanjem osobe Boga u njegovu kršćanskom sadržaju i značenju. Bog kao Otac Isusa Krista. Ukoliko nema Stvarnosti koja utemeljuje trajnu mogućnost i moć stvarnost oproštenja kao trajnoga događaja, ulazimo u područje koje bez Stvarnosti gubi nadu. Ulazimo u očaj koji možemo opisati ne nužno u formi iskustva, nego u obliku jednoga od takvih neugodnih i strašnih pitanja: Tko može ili smije oprostiti događaj poput genocida onima koji su ga počinili? Postoji li mjerodavna forma oproštenja prikladna za jedno takvo stravično, nepojmljivo i neobjašnjivo zlo? Kroz ovo pitanje prvo dolazimo do oproštenja kao pravedno-istinitoga fenomena. On je istovremeno nepojmljivo neugodan, strašan i užasan. On ne polazi od oproštenja. On polazi od stvarnosti zla. Njegova postojanja. I onoga zla koje čini čovjek. Zlo koje učini čovjek je stvarno. Nije i ne može biti iluzorno. Ili laž. Ukoliko se stvarnost zla zaniječe, otvara se mogućnost pretvaranja oproštenja u milosrdno-lažnu iluziju kako je recimo jedna molitva dovoljna za oproštenje nečijega ubojstva. Ne samo da će se dogoditi duboko nepravedan odnos između stvarnosti učinjenoga zla i zahtjeva oproštenja nego će oproštenje kao iluzija bez istine i pravednosti zanijekati stvarnost zla.

Oproštenje kao pravedno-istiniti fenomen nije pohvala zlu. Apsolutno je udaljeno od tvrdnje kako je zlo metafizička stvarnost koja je uzrok oproštenja. Oproštenje kao pravedno-istiniti fenomen je zahtjev da se prizna stvarnost postojanja i stvarnost činjenja zla. Pravednost i istina prethode oproštenju. Istina zahtijeva da se prizna postojanje stvarnosti zla. Pravednost zahtijeva da se prizna da je zlo učinjeno. Istina oproštenja je metafizički zahtjev. Pravednost oproštenja je etički i moralni zahtjev. Bez ova dva uvjeta oproštenje se ne može manifestirati kao stvarno oproštenje stvarnoga zla. Najneugodnije je priznati da je čovjek učinio neko zlo ili grijeh.

U evanđeljima kada se Isus susreće s grešnicima primjećujemo kako oproštenju prethodi stvarno priznanje grijeha. Kao da se Isus plaši da bi oproštenje bez istine i pravednosti, odnosno priznanja da grijeh stvarno postoji i da je grijeh stvarno učinjen postalo psihološka igra ili igra riječi. Iluzorna igrarija između čovjeka i Boga. Kao da se Isus plaši da bi oproštenje moglo prijeći u nešto nestvarno. Nepostojeće. Iluzorno. Oproštenju se to i događa tamo gdje se ono promatra i propovijeda bez povezanosti s istinom i pravednošću. Oproštenje se pretvara u milosrdno laganje. Niječe se stvarnost učinjenoga zla i time se isključuju istina i pravednost iz stvarnosti događaja oproštenja. Oproštenje kao milosrdno-lažna iluzija je nijekanje stvarnosti zla i stvarnosti grijeha. Ne postoji ni jedno ni drugo. I jer ih nema onda ni oproštenje ne zahtijeva istinu i pravednost kao svoje uvjete. I ono samo prestaje biti stvarno. Oproštenje kao pravedno-istiniti fenomen temelji se na Stvarnosti, odnosno Bogu. I kao fenomen se oslanja na pravila i zakone te Stvarnosti. Oni uključuju pravednost i istinu kao svoje zahtjeve. Međutim, ova dva zahtjeva su izgleda danas dobrim dijelom pomaknuta na periferiju teološkoga i vjerničkoga razmišljanja jer se ne uklapaju u dominantnu matricu razumijevanja oproštenja koja je češće svedena na oproštenje kao milosrdno-lažnu iluziju. Stvarnost kao stvarnost koja je relativna i ograničena (čovjek) apsolutizirala je samu sebe i dogodio joj se zaborav Stvarnosti (Boga) pri čemu nije toliko stradalo oproštenje kao društveni, kulturološki i politički zahtjev koliko su stradali istina i pravednost kao vjernički, teološki i stvarni uvjeti oproštenja.

Pravedna Stvarnost

Posvemašnja dominacija relativne i ograničene milosrdne stvarnosti (čovjeka) gotovo da je u potpunosti ukinula i dokinula stvarno postojanje pravedne Stvarnosti (Boga) iako su, makar je to nama misterij, i pravednost i milosrđe prisutni u Bogu. Dokidanje istine i pravednosti kao stvarnih uvjeta oproštenja prirodno, razumljivo i logično dovelo je do nijekanja postojanja samoga zla i grijeha. Pravednost i istina ne samo da su uvjeti oproštenja, oni na gotovo paradoksalan način omogućuju zlu i grijehu da budu stvarni. Da stvarno egzistiraju kao događaji koji su se uistinu dogodili. Istina i pravednost nisu uzrok zla. Ne izviru iz njega kao da je zlo njihov bitak ili da je zlo Stvarnost, iako zlo i grijeh na tajanstven način jesu stvarnost. Istina i pravednost su stvarni fenomeni koji zlo, koje prijeti postati iluzija ili pobjeći u nepostojanje kao da ga nema, na neki način iz skrivenosti i prikrivanja izvlače na svjetlo. U stvarnost. Neobjašnjivo, iako istina i pravednost nisu uzrok zla, bez njih se ono ne bi moglo manifestirati kao stvarno postojeće i stvarno učinjeno. Kroz njih oproštenje postaje pravedno-istinita stvarnost kojoj prethodi Stvarnost (Bog) na kojoj se oproštenje temelji.

S druge strane, pokušaj nijekanja istine i pravednosti kao uvjeta oproštenja s vremenom će zanijekati da uopće postoji zlo i grijeh i posljedično zanijekati stvarnost postojanja iskustva oproštenja. Nijekanjem će se oproštenje pretvoriti u milosrdno-lažnu iluziju kojoj prethodi isključivo relativna i ograničena stvarnost (čovjek) koja misli da je ona apsolutni temelj i tumač oproštenja. Posljedično će se prije ili kasnije zanijekati postojanje pravedne Stvarnosti (Boga). Pravedna Stvarnost (Bog) kao jedan od svojih zahtjeva pred nas stavlja istinu o postojanju zla i grijeha i pravednost, odnosno priznanje da smo zlo i grijeh stvarno učinili. Iako se sva ova „igra riječi” može učiniti nepotrebnom i suvišnom, ona je bila potrebna da se na drukčiji način opiše ono što stalno susrećemo u evanđeljima i Svetom pismu. Oproštenju koje Isus daje uvijek prethodi priznanje grijeha. Priznanje grijeha uključuje istinu o postojanju zla. Nitko od onih kojima Isus oprašta ne niječe postojanje grijeha jer bi time oproštenje bilo iluzorno i besmisleno. Priznanje grijeha uključuje pravednost. Priznanje da je grijeh ili zlo stvarno učinjeno. Da je to učinio konkretan i stvaran čovjek. Ili konkretna i stvarna grupa ljudi. Ili konkretna i stvarna ljudska zajednica. Kulturna. Društvena. Politička. Civilizacijska.

Nitko od onih kojima Isus oprašta ne niječe da je učinio grijeh jer bi time oproštenje bilo izvrgnuto ruglu kao fenomen koji oprašta a da ne zahtijeva određenu pravednost koja se manifestira kao etički i moralni zahtjev da se ide i ne griješi više. Oproštenje koje bi opraštalo bez etičkoga i moralnoga zahtjeva za stvarnom i istinskom preobrazbom čovjeka odnosno bez ikakvoga zahtjeva za stvarnim kajanjem, obraćenjem i obećanjem da se zlo i grijeh više neće činiti bilo bi duboko nepravedno prema samoj stvarnosti oproštenja koje se onda pretvara u milosrdno-lažnu iluziju o tome da se čovjek ne treba mijenjati i da su zlo i grijeh prihvatljivi kao način života, razmišljanja i djelovanja. Nažalost, tako se od vremena do vremena i događa kada relativna i ograničena stvarnost (čovjek) apsolutizira samu sebe kao neku isključivu stvarnost bez Stvarnosti (Boga) odvajajući iskustvo oproštenja od istine i pravednosti, od pravedne Stvarnosti (Boga). Pravedna Stvarnost (Bog) koja na nama još uvijek neobjašnjiv i neshvatljiv način biva istovremeno u događaju oproštenja i milosrdna i istinita i pravedna. Koja ne dopušta nijekanje postojanja zla i stvarnosti učinjenoga zla koje činimo.

Stvarnost oproštenja

Stvarnost (Bog) manifestira stvarnost oproštenja kroz milosrđe, ne kao iluziju i laž nego stvarni događaj kroz koji prolazimo, kroz opipljivo kajanje i obraćenje, a ne kroz milosrdnu iluziju da smo se pokajali i obratili, a zapravo nismo učinili ništa da se stvarno promijenimo. Ostali bismo tako stvarnost koja sebe apsolutizira i ostaje nepromijenjena i ukida Stvarnost koja pravednost i istinu ističe kao uvjete istinskoga događaja oproštenja, zahtijeva od nas stvarnu promjenu. U događaju oproštenja uvijek je lakše zanijekati postojanje Stvarnosti (Boga), nego prihvatiti da Stvarnost (Bog) postoji i ima neugodne i nepoželjne uvjete ukoliko želimo doživjeti i iskusiti događaj oproštenja.

Zato smo danas preplavili svijet govorom i narativima o neminovnosti, nužnosti milosrđa i skoro potpuno dokinuli govor o stvarnosti pravednosti i istine kao njegovih stvarnih i istinskih uvjeta. Svi govore i pišu o stvarnosti (čovjek) i milosrđu kao nedodirljivom apsolutu. Gotovo je bogohulno i blasfemično dovesti milosrđe u pitanje ako ono nije izgrađeno na temeljima istine i pravednosti. Rijetko se tko usudi podsjetiti na Stvarnost (Bog) i istinu i pravednost kao zahtjeve njegova oproštenja. I to je jednako blasfemično i bogohulno za one koji apsolutiziraju milosrđe do mjere da ukidaju postojanje stvarnosti zla i grijeha i stvarnost njegova činjenja te oproštenje svode na pamfletizam i apsolutiziranje društvene, sociološke i političke stvarnosti (čovjeka) potpuno odvojivši događaj oproštenja od Stvarnosti (Boga) i njegovih zahtjeva. Čovjek danas uživa u priči o milosrđu i oproštenju iako ga sama stvarnost (čovjek) demantira u zlu i grijehu koji čini. Danas se čovjek gnuša pravednosti i istine kao uvjeta oproštenja. Jer bi morao priznati da zlo i grijeh postoje i da je on sposoban i čini i jedno i drugo. Lakše je izgraditi i graditi iluziju o milosrdnom čovjeku kao nekoj novoj apsolutnoj samaritanskoj stvarnosti bez Boga, nego povjerovati da Bog u događaju oproštenja zahtijeva pravednost i istinu. Bog je danas zapravo apsolutizirana milosrdna stvarnost (čovjek) i ostaje neodgovoreno pitanje što je s istinitom i pravednom Stvarnošću (Bogom) o kojoj je pisao Zubiri. Postoji li ona danas kao nešto što prethodi svakom bitku i metafizici? Ali i svakom oproštenju koje na sve moguće načine želi izbjeći pravednost i istinu kao svoje temeljne uvjete i pretvoriti se u milosrdnu i lažnu iluziju kako u konačnici nema niti zla niti grijeha.