Najvažnija kršćanska molitva, Očenaš, sadrži samo jedan moralni zahtjev, a i on je formuliran kao nastavak molitve: “Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.” Moglo bi se upitati, zašto u ovu središnju kršćansku molitvu nije ušao ni onaj iz Evanđelja inače prominentni poziv na solidarnost sa siromašnima a ni molitva za mir, nego upravo molitva za međuljudsko opraštanje kao odgovor na Božje opraštanje naših grijeha. Ova činjenica, kako god da ju se tumačilo, upućuje na to da se ovdje radi o sigurno najtežoj moralnoj temi uopće. Opraštanje i pomirenje pokazuju se teže ostvarivima ondje gdje je veći dug a time i ponižavanje i ništenje ljudskog života. Opraštanje i pomirenje otežani su još i činjenicom da čovjek svoje vlastite pogreške ne želi priznati, nego krivnju traži samo kod drugih, od drugih pravi žrtvene janjce kako bi prekrio svoje vlastite propuste. No, preduvjet za opraštanje, a u konačnici i za pomirenje, jest zapravo što objektivniji pogled na onu najbolniju zbilju i događaje u privatnom životu kao i u životu čitavog naroda. Na objektivan pogled nadovezuje se i unutarnja spremnost, s pomoću Božje milosti – drugačije to nije ni moguće – na novi početak u međuljudskim odnosima.
“Prerađivanje” prošlosti (ovaj pojam nije nešto naročito dobar, ali se udomaćio) je prema tome uvijek vezano i uz sjećanje. Moć sjećanja i potreba za sjećanjem karakteristike su ljudskog bića. Na njima se temelji identitet čovjeka ali i identitet pojedinih udruženja te identitet narodâ kao cjeline. Identitet “moje” osobe odnosno “naš” identitet rezultat je individualnih odnosno kolektivnih sjećanjâ. A tek nam sjećanja omogućuju da u vremenu doživimo svoj identitet i da ga kao takvoga očuvamo. Izvorna teološka tema o pomirenju postala je tako zadnjih dvadeset godina u kontekstu rasprave o sjećanju središnjom temom i humanističkih znanosti.
Sjećanje i pomirenje kao “znakovi vremena”. Ponovno oživljavanje ove teme ima i svoju aktualnu pozadinu. Propali režimi koji su naveliko povrijedili ljudska prava, kao što su južnoafrički sustav rasnog razdvajanja “Apartheid”, vojne diktature u Latinskoj Americi ali i komunističke vlasti u Europi, doveli su društvo pred teško ali politički relevantno pitanje: Kakav stav treba zauzeti prema nepravdi koju čini određeni sustav? Propast ovih režima potakla je i na razmišljanje o tome jesu li zapravo “pravedno sjećanje” (Paul Ricoeur) i pomirenje uopće više mogući kada se sagleda strašno zlo, koje je čovjek bio u stanju nanijeti drugom čovjeku.
Kritički pristup povijesti u pravnom okviru i u slobodi civilnog društva omogućile su tek postkomunističke demokratske vlasti u Europi. I ove su vlasti slično kao i one nakon nacionalsocijalizma i kraja Drugog svjetskog rata stajale pred pitanjem, što učiniti s političarima, vojnim činovnicima, dužnosnicima tajnih službi te s doušnicima i informantima, koji su (su)-odgovorni za stravična zlodjela palog režima. Treba li ih pravno tjerati ili pomilovati? Bolje rečeno: Koga treba optužiti a koga pustiti na slobodu? Gdje su granice kaznenopravnog postupka? Ili možda zločince treba pomilovati, kako se ne bi ugrozilo mir u društvu? Ovo su bile i ostale teme kojima će se sve europske zemlje još dugo baviti, kao i zbog činjenice da su se zločini u 20. stoljeću ne samo događali nego i uzastopno ponavljali. Stanje je zapravo zakomplicirano i zato, što se ovdje često radi o različitim slojevima nepravde, koje postupno treba “skidati”. Meni je osobno to postalo jasno za vrijeme posjeta jednom rumunjskom gradu: Ondje je komunizam – kao što se to u razgovoru pokazalo – nanio i ostavio iza sebe veliku štetu. Ondje su vidljive razorine još iz fašističkog vremena i tragovi nekadašnjeg progona Židova. Ondje su međutim vidljiva i nova razilaženja i nova zla nastala uništenjem socijalističkog gospodarstva. To pokazuju prazne industrijske zgrade na rubu grada. I tamošnje su crkve očito imale u svemu ovome udjela u povijesti patnje i progonstva. Svaka od njih je imala u svojim vlastitim redovima i doušnikâ ali i mučenikâ. (O ovom govori i upravo objavljena zbirka priloga Ingeborg Gabriel/Cornelia Bystricky (izd.), Kommunismus im Rückblick. Ökumenische Perspektiven (1989-2009), Ostfildern 2010) Što i kako sa svom ovom patnjom i nepravdom? Možda je jednako gorljivo i pitanje: Kako je uopće bilo moguće da dođe do takvih ubijanja u zemljama koje su stoljećima bile i ostale kršćanskim zemljama. Ovo nisu samo teoretska nego i duboko praktična pitanja, jer suživot u miru nije moguć bez kajanja za nepravdu, bilo koje vrste ona bila, a niti bez pravednosti, makar ona bila i nesavršena.
Sjećam se svojih dvaju posjeta u Hrvatskoj i Srbiji, koji potvrđuju ovu istinu, iako na veoma različite načine. Prilikom jednog zasjedanja komisije Iustitia et pax posjetili smo katoličku župu u jednom hrvatskom selu. U razgovoru sa župljanima saznali smo da je selo još od rata podijeljeno i da u srpskom dijelu još uvijek kao gradonačelnik politički djeluje srpski četnik, čovjek koji je hrvatske seljake terorizirao te u pokušaju da ih protjera dobrim dijelom i uspio. Istog dana bili smo i u Jasenovcu. Ondje nam je vodič bio srpski monah, koji nam je zahvalio na posjetu, jer smo mi bili prva skupina katolika koja je službeno uputila u taj nekadašnji koncentracijski logor. (Bilo je to u rujnu 2008. U međuvremenu su Jasenovac posjetili i hrvatski biskupi.) Bez suvišnih komentara: Promatrajući ovakve događaje i ovakva sjećanja može se reći da suživot u miru može uspjeti samo onda ako se povijesna nepravda tematizira i za nju se pokaje. U prvom slučaju, jasno, pravnim postupkom protiv gradonačelnika srpskog dijela spomenutog sela, u drugom slučaju priznanjem od strane Hrvata za učinjena zlodjela ustaškog režima i to s molitvom za oproštenje. Etički pristup povijesti je, kao što vidimo, sve drugo osim teoretiziranja. On se tiče stvarnih odnosa među ljudima i nacijama, koji se ne mogu normalizirati, dok se povijest ne preradi.
Međutim, nije dovoljno “grijehe prošlosti” samo pravno kazniti. Često to uopće nije više ni moguće, jer su takvi prijestupi stvar daleke prošlosti ili bi možda postupak protiv njih izazvao još veću nepravdu. Tako je zapravo molitva za oproštenje odnosno isprika za učinjenu nepravdu zadnjih godina sve više i više postala i političkim instrumentom. Cilj ovih takozvanih “molitava za oprost” sastoji se u tome, da se razaračku moć povijesti ublaži te pronađe put za novu komunikaciju i suradnju, koja bi bila slobodnija od tereta povijesti – omogućiti dakle novi početak. To vrijedi kako na političkoj tako i na unutarcrkvenoj razini.
Papa Ivan Pavao II. je na Čistu srijedu 2000. godine u svojim molitvama za oproštenje donio nove kriterije moleći za oprost grijehâ Crkve, grijehâ njezinih sinova i kćeri u različitim povijesnim epohama. Slično je učinio i na drugim svojim putovanjima. Papin program “čišćenja povijesti” nije ostao bez kritike, jer mu se prigovorilo da takav način ide u prilog samo neprijateljima Crkve. Ali – treba upitati – tko bi se trebao uhvatiti u koštac s temom opraštanja ako ne kršćani, kojima je opraštanje zadaća. Ne radi se ovdje o nekom preciznom opisu povijesne krivnje a pogotovo ne o postupku proglašenja krivnje prijašnjih naraštajâ, nego o tome da se nepravda prizna nepravdom te da etički standardi i s obzirom na povijesna zlodjela ostanu neupitni.
Sjećanje i pomirenje: biblijska, moderna i nacionalistička stajališta. Postoji jedna, često citirana, izreka američkog filozofa George-a Santayana-e, a ona glasi: tko se povijesti ne sjeća, osuđen je na to da je stalno ponavlja. Tako sjećanje na učinjenu nepravdu postaje dužnost sjećanja. Je li to – treba se upitati – zaista tako jednostavno? Zar se ne bi moglo s obzirom na realnu povijest i obrnuto argumentirati te reći da su zaborav ili u najmanju ruku izblijedjela sjećanja nužni kako bi se povijesna nepravda nadišla? Ne izazivaju li upravo sjećanja nove sukobe? Čini mi se ipak da je potrebno razjasniti koja to ideja vodilja leži u pozadini osvrta na prošlost kako se odnos između sjećanja i pomirenja ne bi nepristojno pojednostavio. U europskoj povijesti postoje tri tradicijske struje koje prema temi “sjećanje” zauzimaju vrlo različit stav: biblijska tradicija, prosvjetiteljstvo i nacionalizam.
U Bibliji su sjećanje i pomirenje ključni pojmovi. U Starom zavjetu neprestance nailazimo na imperativ: “Sjeti se!”, i ova dužnost sjećanja predstavlja zapravo onaj proprium povijesti izraelskog naroda. Akteri sjećanja su Jahve odnosno Izrael. Čitajući psalme vidimo kako se Bog sjeća svog naroda, ili se Izrael sjeća spasenjskih djela Božjih ili pak moli Boga, da se ne prisjeća njegove krivnje. “Slavi Gospodina, dušo moja, i ne zaboravljaj dobročinstava njegovih. On ti oprašta krivnju i liječi sve tvoje slabosti. On spašava tvoj život od propasti i kruni te ljubavlju i milosrđem” (Ps 103,2-4). Po ovom obrascu su napisane i pripovijetke o Izlasku iz Egipta kao uzor mnogim biblijskim pričama.
Tako je biblijska povijest povijest spasenja, ali zapravo i povijest krivnje. I spasenja i krivnje se treba sjećati, ne iz nekog čisto historijskog interesa, nego zbog toga što povijest određuje sadašnjost. Ova linija nastavljena je i u novozavjetnim pripovijestima o Isusu. One su ponajprije sjećanje njegove muke i uskrsnuća. Događaj sjećanja dostiže svoj vrhunac u Euharistiji: “Ovo činite meni na spomen.” Smisao ovog prisjećanja – a to je ono odlučujuće – nije vraćanje unatrag, nego ima za cilj univerzalno pomirenje za buduća vremena. Grčka riječ za pomirenje kallag označava “zamjenu”, “promjenu”. Konkretno riječ je o ponovnom uspostavljanju poremećenog odnosa, najprije onog između Boga i svijeta, koji je grijehom narušen, te ujedno i onog među ljudima (usp. Rim 5,11; 2 Kor 5,17s.).
Sjećanje i pomirenje stoje tako u uzajamnom odnosu. Čovjeku je sjećanje potrebno, prije svega ono zahvalno sjećanje na spasonosno djelo Božje i na nove životne mogućnosti nastale iz Božjeg spasonosnog djela, kao i sjećanje na vlastitu krivnju te konačno i na krivnju drugih. Krivnja drugih je – npr. u obliku osvetničkih psalama – važan topos u Starom zavjetu. U Novom zavjetu je pak više ne nalazimo. I pored svih strahota moguće je a i potrebno je da individualno i kolektivno sjećanje postane na neki način “pomirbeno sjećanje”. Ovdje leži duboka nada kršćanske vjere: nadići neprijateljstvo. Nadilaženje neprijateljstva bit će dovršeno tek u eshatonu, ali ono počinje već sada, hic et nunc.
Prosvjetiteljstvo i s njim moderna preuzeli su dosta toga iz kršćanske baštine, no njihovo razumijevanje povijesti je sasvim drugačije. Oni ne shvaćaju povijest kao prostor u kojem Bog djeluje, nego kao posljedicu mehaničkog razvoja koji za cilj ima napredak (npr. u marksizmu neizostavno pojavljivanje klasnog društva). Tako se prošlost na temelju napretka kroz povijest stalno promatra kao nešto nadiđeno. Prošlost je ono što je iza nas, ono što je zastarjelo, te kao takva zapravo nije ni zanimljiva, osim možda profesionalnim povjesničarima. Zato njemački teolog Johann B. Metz govori o kulturalnoj amneziji (ili kulturalnom gubljenju pamćenja) u moderni.
Kao odgovor na ovaj vakuum (zaborav prošlosti) pojavljuje se već u 19. stoljeću nacionalizam. Za njega je povijest od presudne važnosti za identitet, ali ne kao povijest spasenja nego kao nacionalna povijest. Temeljna intencija nacionalne povijesti jest veličanje vlastite nacije. Moglo bi se ovako reći: Dok u biblijskoj povijesti glavnu ulogu ima Bog, ovdje to mjesto zauzima nacija. Njemačko-židovski filozof Franz Rosenzweig gleda naciju kao sekularizirani oblik biblijske vjere u izabrani narod. Takva vjera ne daje vlastitoj naciji samo prednost nego joj pripisuje i određeno poslanje u povijesti. Ovo naglašavanje nacionalnoga neizostavno vodi stvaranju razdjelnih zidina između “Nas” i “Drugačijih od nas” – a time i do polarizirajućeg stava o neprijateljima. Prošlost se ovdje gleda samo sa stajališta vlastite nacije, njezinih pobjeda i poraza. Sjećanje je ovdje usmjereno isključivo na nepravdu koju je podnio pripadnik vlastitog naroda, a takvo sjećanje legitimira onda nacionalističku politiku koja je usmjerena protiv drugih. Ako vladajuća politika ima ovakav stav, onda je teško izaći iz vražjeg kruga (circulus vitiosus) uzajamnog optuživanja. Nije, dakle, pomirenje svrha nacionalističke politike, nego produbljivanje sukoba i osveta za prepaćenu nepravdu. Stoga ovakva politika ne pridonosi stvaranju mira.
Ova tri temeljna stava o sjećanju i pomirenju nisu ni u kojem slučaju samo apstraktni modeli. Ona itekako utječu na trenutnu politiku. U većini europskih zemalja, ako promotrimo situaciju, postoji opasna tendencija da se na mjesto marksističkog ili liberalnoga tumačenja povijesti usele nacionalističke predodžbe o povijesti. “Bolnih točaka”, dakle razloga i materijala za sukob, ima uvijek i svugdje – često nije uopće potrebno ići tako daleko u povijest, iako to nacionalisti svih boja rado čine kako bi utemeljili svoje pravo na zemlju ili raspodjelu zemlje tražeći ga u vremenima još prije tisuću godina. U svakom pogledu prošlost se ovdje instrumentalizira kako bi se stvorio identitet suprotan onom drugačijem te izazvalo nove konflikte. Takav stav je nespojiv s kršćanskom porukom koja je sklona opraštanju i pomirenju. Opraštanje su i pomirenje, s obzirom na komplicirano historijsko stanje, često veoma teško ostvarivi, ali upravo je tada važno ne izgubiti iz vida cilj: a to je mir.
Biblijska spoznaja o sjećanju i pomirenju postala je zadnjih desetljeća temom i političke filozofije. Tako njemačko-židovska filozofkinja Hannah Arendt u svojoj knjizi Vita activa (njem. izd. 1985, str. 234.) piše: “Moć opraštanja na području međuljudskih odnosa uistinu prvi je vidio i otkrio Isus iz Nazareta. To, da je ova spoznaja nastala i u jezik pretočena u jednom religioznom kontekstu, nije nikakav razlog za to da ju se ozbiljno ne uzme i u posve jednom ovozemaljskom smislu; onako kao što to ona i zaslužuje.” Budući da krivnja iz prošlosti sa svojim posljedicama ljude i društvo opterećuje, a djelovanje – i ono političko – koči, te time i šanse za budućnost umanjuje, pokazuje se tako potreba za opraštanjem krivnje kako bi se bolesnoj prošlosti učinio kraj. Slično argumentira i francuski filozof Jacques Derrida: Budući je “univerzalna potreba za sjećanjem” duboko povezana s potrebom za identitetom, mora postojati način kako bi se nadišlo negativna sjećanja koja opterećuju zajednički život. Ova spoznaja abrahamskih religija danas je – tako Derrida – preuzeta i u sekularni kontekst. Ovdje se osnovna etička kategorija sastoji u tome, da se prizna humanitet žrtve i njezino univerzalno pravo na život i dostojanstvo. Ovo priznanje mora ići zajedno s molitvom za opraštanje, ako je dostojanstvo narušeno.
Opraštanje i pomirenje kao etički izazov. Ova temeljna promišljanja pokazuju u kojem pravcu treba ići, ali ostavljaju međutim otvorenim mnoga pitanja, jer je opraštanje i pomirenje kompleksan duhovni, psihički i, nacionalno gledajući, politički proces. Veoma je teško ponovno uspostaviti pravedan odnos ondje gdje se na individualnoj ili kolektivnoj razini učinila teška nepravda. Ovdje se daju razlikovati makro-, mezo- i mirko-razina. Na prvoj, dakle političkoj razini, postoje tri opcije: Prva opcija: Povesti pravni postupak protiv zločinaca. Druga opcija: Amnezija ili zaborav zlodjela. Treća opcija: Jedna vrsta prešutnog slaganja oko toga da u povijest ne treba dirati – linija manjeg otpora. Pri tome treba reći: Mirnog suživota nema bez određene doze pravednosti. (Postoji i jedna četvrta razina: Uključivanje u rad komisija za istinu i pomirenje [Truth and Reconciliation Commissions], koje nepravdu javno obznane bez provođenja pravnog postupka protiv zločinaca. Cilj je ovih komisija javno pomirenje. Najpoznatiji slučaj bio je u Južnoj Africi. Ključna osoba ovog pomirenja bio je biskup Desmond Tutu. Sama ova činjenica pokazuje da su za ovakve slučajeve potrebni posebni kulturalni i personalni uvjeti.) Dakle mirnog suživota nema bez određene doze pravednosti. No, upravo je ovdje izrazito teško odrediti trenutak i način kaznenog postupka. Jedan poznati austrijski novinar tvrdio je da je stabilno političko stanje u Austriji nakon Drugog svjetskog rata bilo moguće tek onda kad se povijest ostavilo na miru. Pravo političko prerađivanje nacionalsocijalističke prošlosti počelo je tek dvadeset godina iza rata. Nešto slično pokazuje se i danas u mnogim postkomunističkim zemljama.
Prerađivanje prošlosti započelo je na mezo-razini, dakle, njega su inicirale civilne društvene institucije koje su nepravdu javno otkrile i ujedno potpomogle razvoju nacionalnih pomirbenih procesa. Ovakav stav je posebno važan kao što su važni slučajevi u kojima pojedinačne osobe kao pripadnici određene skupine naroda preuzmu inicijativu te nekadašnjim neprijateljima pruže ruku pomirenja. Veoma su velike mogućnosti da se na pojedinačan način pridonese pomirenju, jer pojedinac zapravo reprezentira pred drugima svoju religiju i svoju kulturu. Ono što katolici čine u jednom multireligioznom okruženju ima veću težinu od onoga što čine u jednom čisto katoličkom. Ove šanse treba iskoristiti i tako prekinuti lanac zla iz prošlosti, jer samo je tako moguće osvijetliti konstelaciju povijesne krivnje u koju smo svi upleteni i koja na naš život negativno djeluje. Zauzimanje pojedinca i bezuvjetno pomirenje na političkoj razini usko su vezani jedno uz drugo, jer doći do jednog zadovoljavajućeg stanja na ovom polju moguće je samo onda ako je čovjeku stalo do toga, tj. ako je spreman negdašnjem neprijatelju oprostiti. Politika ovdje igra samo okvirnu ulogu. Crkve, međutim, mogu i moraju svoje vjernike ohrabriti da kreativno i hrabro krenu putem pomirenja kako bi se historijski sukobi mogli nadići. Pritom treba uvijek biti svjestan da je savršena pravednost Božje davanje koje će se dogoditi na kraju povijesti.
Način na koji postupamo s teretom prošlosti odredit će budućnost Europe. Ovo vrijedi prije svega za one zemlje u kojima zajedno živi više nacija i vjera. Ratovi 90-ih pokazali su kamo mogu odvesti nacionalistička mržnja i s njom religiozna omeđivanja. No, ovakva povijest je samo dijelom nadiđena. Jačanje nacionalističkih pokreta u većini europskih zemalja upućuje na to da je, s obzirom na sukobe iz prošlosti, nužno u što većoj mjeri poticati pravednost ali prije svega mlade naraštaje odgajati u duhu dijaloga te unapređivati svaku mirovnu inicijativu kako bi se napetosti ublažile.
Europska teologija oslobođenja mora biti teologijom pomirenja koja će bitno pridonositi svladavanju etničkih, religioznih i ideoloških napetosti. A crkve bi trebale, počevši od Evanđelja pomirenja koje im je povjereno, igrati središnju ulogu u protjerivanju aveti prošlosti i stvaranju mogućnosti za uvijek novi početak.
