Nakon više znanstvenih knjiga na hrvatskom i njemačkom jeziku s područja filozofije, povijesti i teologije, te četiri knjiga eseja, tri zbirke pjesama, jedne zbirke pripovijedaka, nekoliko knjiga prijevoda s njemačkog i mnoštva objavljenih eseja u različitim časopisima i tjednicima, dr. fra Luka Marković, dugogodišnji voditelj HKM u Münsteru i kolumnist Svjetla riječi, odnedavno nastanjen u samostanu Tolisa kod Orašja, koncem prošle godine objavio je još jednu knjigu, povijesni roman pod nazivom Od Vukovara do Orašja. Romanom prvijencem, objavljenim u nakladi Despot infinitusa iz Zagreba, fra Luka se tako više nego uspješno iskušao i kao romanopisac potvrdivši da je s pravom uvršten među 60 poznatih hrvatskih emigrantskih pisaca kao i među poznate hrvatske pisce iz BiH u posljednjih 500 godina.
Roman prati životnu sudbinu mladog vukovarskog franjevca Antona Šnajdera i 25-godišnje policijske djelatnice Magdalene Rabac, kćeri generala JNA, čije je životne putove odlučio ukrstiti totalitarni jugo komunistički režim po osvojenju vlasti 1945. Šnajdera pritvaraju i istražuju zbog letaka koji su pronađeni u blizini samostana u Vukovaru kojima se pozivalo da se ne glasuje za Komunističku partiju i Tita, a Magdalenu se zadužuje da franjevca njemačkih korijena navede na napuštanje samostana i bijeg u Njemačku kamo bi, predstavivši se kao bjegunci od komunizma, oboje trebali nastaviti djelovati kao jugoslavenski špijuni. Režim koji je ljude koristio kao potrošni materijal za sulude ciljeve pobjede komunističke revolucije u svijetu, nije mogao predvidjeti da bi se mlada srca mogla zbližiti i pokušati otrgnuti kontroli titoističke vlasti. Njihov zajednički bijeg u slobodu na zapad vlast je raskrinkala još u vlaku u Austriji, na prijevaru vrativši Magdalenu u Jugoslaviju, budeći u njoj ljudske sentimente prema ocu. Nikada se više nisu sreli. Za Magdaleninu izdaju vlast nije imala milosti, utamničena je ubrzo skončavši, dok se Anton uspio skrasiti u novoj domovini vrativši se svećeničkoj službi.
Drugi dio romana nalazi Antona, sada već umirovljenog njemačkog svećenika od 70 godina kako na TV-u prati rušenje berlinskog zida i buđenje demokratskih promjena u istočnoj Europi. S početkom rata u Hrvatskoj u njegov život će banuti Dražen, mladić iz Hrvatske koji mu se radi izvlačenja novaca lažno predstavlja kao njegov unuk. Potraga za Draženom i istinom o svojoj prošlosti Antona će u osvit vukovarske drame u jesen 1991. vratiti u Vukovar gdje će preživjeti i pad grada i srpsko zarobljeništvo. Poslije razmjene zarobljenika i odmora u Njemačkoj, isti poriv odvest će ga već naredne godine u Orašje, rodni kraj njegove majke, u kojem je provodio dane ljetnog raspusta, izloženo tada udarima istog neprijatelja koji je već razorio Vukovar. U kontaktima s fratrima u samostanu u Tolisi, s hrvatskim braniteljima, Anton će pronaći izgubljeni dio sebe, složiti zamršeni mozaik svog rastrganog života i sa zadovoljstvom odlučiti prihvatiti Dražena radujući se po završetku rata njegovoj ženidbi.
Ljudski život je pun iznenađenja i neočekivanih obrata pa se iz dobra zna izroditi zlo, ali i zlo zna nekada uroditi dobrom, završna je poruka Markovićevog romana. Prateći ljudske drame u jednom surovom vremenu, roman donosi snažnu osuda jugokomunističkog totalitarnog režima. Svoje protuhrvatstvo i neljudskost taj je režim iskazivao od 1945. pa sve do 1995. kada ga je hrabrost hrvatskih branitelja napokon porazila stvorivši i obranivši hrvatsku državu lomeći kičmu velikosrpskoj ideji u BiH i dovođenjem agresora za pregovarački stol u Daytonu. Roman ujedno pruža i literarnu zadovoljštinu stradalnicima i žrtvama tog istog režima koji se utopijski zanosio ciljevima pobjede komunizma u svijetu odnosno ostvarenja sna o Velikoj Srbiji. Vukovar i Orašje u ovom djelu tako postaju paradigma komunističkog i velikosrpskog zla koje se obrušilo na Hrvatsku i BiH, ali i paradigma ljubavi i žrtve koja je obranila i sačuvala za nove naraštaje i Vukovar i Orašje, Hrvatsku i BiH.
Roman se čita na dušak, kao napeti triler. Rado će ga čitati svi oni koji vjeruju u snagu ljudskosti i moć dobra, ljubavi i Božje providnosti. Trebali bi ga pročitati kao obvezatnu lektiru i svi oni titoisti posebno na javnoj sceni koji još nisu raskrstili s Jugoslavijom u sebi ni 27 godina poslije njenog odlaska u ropotarnicu povijesti i koji bez srama nastavljaju biti njeni suvremeni apologeti.
Vjerujem da će se književna kritika o ovom Markovićevom djelu izraziti pozitivno i da će imati dobrog odjeka kod čitalačke publike. Nesumnjiva umjetnička ljepota kao i poruke, domoljubne i one općeljudske koje ovo djelo šalje, uvjeren sam, istinski to zaslužuju.
