Ako išta mislimo da dobro poznajemo, onda je to naš zavičaj. Kao da ni jedan njegov kutak za nas nema bitnih nepoznanica. Međutim, često se radi o sumnjivim znanjima koja smo nasljeđivali od frizirane tradicije, učili iz loših udžbenika ili slušali od ljudi koji žive od toga da nam zgade naše zavičaje. Neka mi se oprosti što ću posegnuti za temom iz mog zavičaja; ta njega „najbolje znam“.
Moje asocijacije na Trebišnjicu čine dvije-tri blic slike: jedna je slika šûma vode i cike kupača u rijetkim ljetnim trenucima, kad je ova rijeka imala dovoljno vode da teče do svog krajnjeg ponora; druga je ponosna priča kako je Trebišnjica najveća ponornica u svijetu, što se nije činilo uvjerljivim, jer ako je to nešto tako vrijedno, zašto ga onda ukidaju; i treća, socijalistički epovi o hidrocentralama koje struju smatraju toliko važnom kao da ćemo umjesto disanja zraka od sada cijeli dan morati biti uštekani u struju (a zapravo se rasipa polovica njezine proizvodnje).
Za povijest Trebišnjice povezanu s ljudskim postojanjem, koju možemo donekle pratiti zadnjih 40.000 tisuća godina, ovaj danas trenutak je toliko slabašan odbljesak, da ne bi ni po čemu zasluživao biti spomenut da se ne radi o najjadnijem tretmanu te rijeke u njezinoj povijesti. Tijekom najvećeg dijela te povijesti čovjek je svoj odnos prema Trebišnjici pokazivao smatrajući je svetom pojavom. To joj uostalom govori i ime: treba znači mjesto gdje se prinosi Bogu žrtva. Oltar.
Pećina Crvena stijena, na njezinim istočnim padinama, čuva tragove čovjeka neandertalca, starije od 40.000 godina. Nakon stanke, izazvane nekom katastrofom – zarušena pećina i tragovi vulkanskog pepela – ondje se pojavio i naš predak homo sapiens. Potom nas tragovi vode do stanovnika koje zovemo skupnim imenima Iliri. Oni su duž cijelog njezina toka ostavili najbrojnije stare tragove, kamene gomile i gradine. One su, na način starih naroda, bile svetinje, pokazivale put i štitile naselja. Potom se nastavila antička civilizacija, o kojoj svjedoče ostaci građevina i bazilika koje Slaveni nisu posve razrušili. Krajolik uz Trebišnjicu posebno je bio plodno tlo za slavensku mitologiju. Glavni slavenski bog Perun je svoje postojanje očitovao posebno teatralno. Jedno je istraživanje pokazalo da su uz dalekovod u gornjem dijelu doline Trebišnjice gromovi višestruko snažniji i češći nego igdje na području mjerenja, tj. Jugoslavije. Ta je katastrofa baš nekako ljudska: pršti i grmi kao da se svjetovi ruše, a zapravo, žrtve su razmjerno rijetke. Ako se i dogodi nešto loše, ako je nedajbože nekoga „zanio“ grom, dobro se tome začudimo. Tako, ovom poganskom božanstvu poštovanje uz Trebišnjicu izražavaju i danas katolički vjernici, ponekad sa svećenikom, smjerno ponavljajući nakon svakog bljeska munje: Slava tebi Gospodine. Pravoslavna crkva duž Trebišnjice ima četiri manastira – Dobrićevo, Kosijerovo, Tvrdoš i Zavala – od kojih su dva prva prenesena na nove lokacije šezdesetih godina 20. stoljeća, prije punjenja Bilećke akumulacije.
Sve te manifestacije štovanja, bez obzira u koje vrijeme i s kakvim našim tumačenjem bilo, svjesno ili nesvjesno se vezuju za životnu kralježnicu ovog područja – Trebišnjicu. Ona je najvažnija prirodna činjenica pa je moguće da je ona izvorište naziva, koje se kasnije prenijelo i na pokrajinu Tribuniju i njezino sjedište Trebinje.
Nema sumnje da je priroda ishodište svih ovih idealizacija. Trebišnjica se sastojala od više impresivnih izvora. Oni su izbijali kod Bileće ispod duboke stijene i znali su prerasti kapacitet od 300 kubičnih metara u sekundi. Njezin nizvodni tok, kroz Popovo polje, imao je moćne razlike između suhog korita i protoka od 1.250, pa čak i više od 2.000 kubičnih metara u sekundi! Cijeli taj kraj izbušen je nezamislivom mrežom podzemnih pukotina, koje velika količina oborina pretvara u jedinstvenu hidrološku mrežu. Planina Orjen, na čijim je jugoistočnim padinama zabilježena najveća količina oborina u Europi (čak više od 8.000 mm za jednu godinu) seže u vertikalnom profilu od 2.000 metara nad morem – do mora. Mnoštvo je autentičnih krških pojava svih vrsta, počevši od jama, pećina, vrtača, preko humova, glavica i kukova, do krških zaravni i izuzetnog niza krških polja koji stoje jedno ispod drugog. Orjen je floristički vrlo bogat, a polja imaju vegetaciju u kojoj su zajednicu u međusobnoj ravnoteži našle močvarne biljke i ljude koji prežive najveću sušu (a ne mogu katolici i pravoslavni). Pored Trebišnjice živi najbogatija podzemna fauna na svijetu, a jedno istraživanje Steve Čučkovića iz Trebinja smatra da se radi o području s najvećim brojem nalazišta čovječje ribice.
Tijekom 20. stoljeća kopni zanosna i strašna slika Trebišnjice, a šezdesetih godina toga stoljeća dolazi do nagle negativne percepcije Trebišnjice. Dojučerašnje bogove bacaju pod noge. Ona izvorna svetinja, koja je vremenom svoje vrijednosti sublimirala i prenijela na kršćanske simbole, sada je do to mjere izblijedjela da je postala jedna obična lešina. Izvjesni Simo Radić (1969) iz Ljubinja naziva Trebišnjicu nasilnikom koji je htio narod pokoriti, ali sad će biti obrnuto, ona će biti pokorni sluga. Ono što Radić uzdigao na razinu pogrde, mnogi su iznosili u obliku neutralnih stručnih izraza, koji su Trebišnjici propisivali istu sudbinu.
Profesor veterine i strastveni ribič Matija Winterhalter, koji je iz Zagreba dolazio zbog ribičije u gornje tokove Trebišnjice, u članku s jasnim naslovom Posljednja jesen Trebišnjice, kazao je da hidroenergetska sudbina za njega znači „otpisanu rijeku“. Na potvrdu da je to doista bila posljednja jesen, trebat će čekati sve do 1980. Tada novinar Glasa Trebinja smatra da se ne radi o rijeci nego o betonskom kanalu, ali je to rekao hvatajući zalet za politički doskok povezan projektom prečiščivača voda, a 14 godina kasnije to je potvrdila i monografija o Hutovu. Tada se percepcija Trebišnjice toliko izmijenila da nestanak takve prirodne vrijednosti i unikuma ne prati ni riječ žaljenja, nego se smatra da je rijeka od tada znatno korisnija.
U traženju gdje se izgubio odnos prema zavičaju bilo bi pogrešno s visine gledati na doživljaj svetosti kod naših predaka, jer smo mi zapravo prestali spoznajno-kritički razvijati njihova shvaćanja svijeta. Kod nas se dogodila prilično nesretna kombinacija znanja: raščaravanje krajolika, koje nas je oslobodilo straha od prirode, jer ona je odjednom ništa, hrpa kamenja, ustupilo je mjesto jednom pozitivističkom prirodoslovlju koje je tehnika zloupotrijebila protiv prirode. Ona nas je oslobodila osjećaja vezanosti za krajolik koji nas je oblikovao. Ubili su u nama zavičaje; to je, međutim, samo prvi korak naše promjene. Da bi u nama oživio drugi, znatno veći svijet, kakav je potreban suvremenim nacionalnim državama, historiografija, etnologija, geografija i druge znanosti su stare mitove, od kojih je svaki duboka metafora svijeta, pretvorili u čuvare nacionalnih teritorija koji zapravo nikada nemaju jasnu granicu. U tome je otprilike pogibeljnost odnosa između našeg znanja i neznanja o našem zavičaju, jedinom pravom i istinskom ljudskom okviru organizacije života. Za razliku od Amerike, u kojoj su intelektualci neopterećeni prošlošću stvorili pojam divljine kao koncepta zaštite prirode i vrijednosti same po sebi, u svakom njezinom dijelu i „korisnom“ i beskorisnom“.
