Kada dođem iz Afrike u Europu, u moju BiH ili Hrvatsku, stalno slušam o krizi, povećanju broja nezaposlenih, vidim da su ljudi depresivni, da je situacija teža nego prije nekoliko godina. I vjerujem da ljudima nije lako. Teško je živjeti dobro, a onda iz godine u godinu sve lošije…
Međutim, ipak ono pravo, teško i bolno siromaštvo oko sebe vidim tek kada dođem u Ruandu, u moje selo Kivumu. Ovo je pravi razlog za depresiju! Ali ne, ovdje ljudi nisu tužni, ne proklinju svoju sudbinu. Oni su sretni s onim što imaju. A imaju toliko malo. Ili, bolje reći – nemaju gotovo ništa…
Marka i pol za 12 sati teškog rada!
Ruanda je izuzetno siromašna zemlja. Stanovnik Ruande, koji uspije naći angažman kao fizički radnik, za dvanaest sati rada zaradi oko jedan dolar. Jedan jedini dolar! Da, dobro ste pročitali. Oko marku i pol za dvanaest sati teškoga rada! I, je li taj radnik očajan zbog takve situacije, ljut, uvrijeđen, ponižen? Nije. On je sretan, jer zaradi barem nešto. Većina ne zaradi ni toliko, jer nemaju gdje.
Većina stanovništva bavi se poljoprivredom. Sreća Ruande je ta što se nalazi na oko 100 kilometara od ekvatora, pa ima fantastičnu klimu i zemlja je vječnoga proljeća. Ne izmjenjuju se godišnja doba. Temperatura je uvijek ista, od 18 stupnjeva noću do 28 stupnjeva danju, dan traje 12 sati, noć isto toliko. Izmjenjuju se, svaka tri mjeseca, kišna i sušna sezona. S tim da kišna sezona ne znači stalno padanje kiše. Dani su sunčani, u sat vremena se odjednom naoblači, ispada se najveća kiša kakvu možete zamisliti i iza toga opet bude sunčano. Vrijeme idealno za bavljenje poljoprivredom.
Okopavanje vrta “od jutra do sutra”
Međutim, ako ste zamislili beskrajna polja po kojima zuje traktori, kombajni, razni drugi strojevi, gadno ste se prevarili. Naime, Ruanda je površinom jako mala zemlja. Recimo, kao pola Hrvatske. A u njoj živi preko 12 milijuna stanovnika. Prenapučena je pa je obradivih površina vrlo malo, pogotovo jer je dosta i neobradivih površina – jezera, nacionalni parkovi…
Ovdje se bavljenje poljoprivredom svodi na maleno polje uz kuću, više kao mali vrt, koji vlasnici obrađuju “od jutra do sutra”. I od toga žive. Naravno, zaboravite na traktore, plugove, bilo kakve strojeve. Motika, lopata, srp, glavni su i jedini strojevi. Ljudi si posade malo slatkog krumpira, malo kukuruza, paprika… Rade oko toga cijele godine i od toga prehranjuju obitelj.
Novac nije problem – nema ga!
A novac nije problem, jer novca uglavnom nema. Eventualno, ako netko ima koju papriku viška, ili možda stručak banana ili pokoji ananas. To onda donesu na lokalnu tržnicu, odnosno veliki “vašar” na livadi i pokušaju prodati, zaraditi poneki franak za koji će onda kupiti kineske gumene papuče za djecu. I to je to.
Na taj način živi većina stanovnika Ruande. Naravno, ima i onih sretnijih. Onih koji rade. Najčešće je to neki administrativni posao u lokalnoj ili državnoj administraciji, ili u nekoj uslužnoj djelatnosti. Oni žive malo bolje, imaju plaću na koju mogu računati, a tako i priliku da si kupe i poneki komad garderobe, možda malo mesa da kod kuće naprave neki bolji ručak ponekad…
Ima i onih najsretnijih. Naravno, treba li reći da su, u pravilu, to sve visoki državni službenici? Oni su uglavnom u glavnom gradu Kigaliju. I žive dobro, mogu si omogućiti, za afričke prilike, luksuzan život, što podrazumijeva i stan i automobil.
Jedino školovanje donosi kruh u ruke
Ruanda je puno, puno stepenica niže od BiH. Slikovito rečeno, ono što u Ruandi predstavlja prosječan život, u BiH bi se smatralo teškim siromaštvom. A oni siromašni u Ruandi, kojih je daleko najviše… Oni, vjerovali ili ne, imaju jedan obrok u tri dana! I to obrok koji uključuje kuhani krumpir, ili malo riže. I ništa više! I takvih je ogromna većina.
U našoj župi Kivumu živi oko 35.000 stanovnika. Jako maleni broj stanovnika ima stalni posao i primanja. I to su uglavnom završeni učenici naše Strukovne škole Centar Otac Vjeko u kojoj mlade obrazujemo za jedno od šest zanimanja – krojače, zidare, stolare, vodoinstalatere, električare, zavarivače. Njima je obrazovanje donijelo kruh u ruke. To je najbolja moguća dugoročna pomoć koja se može dati mladima u siromašnim zemljama. Obrazovanje je ključ. Za vrata prema boljoj budućnosti.
Naučili smo ih da se moraju sami boriti za svoje bolje sutra, da su oni sami kreatori svoje budućnosti, a uz to smo im dali mogućnost da izuče jedan od zanata koji su traženi kako u njihovoj, tako i u susjednim zemljama. Ponosan sam i presretan kada vidim da smo dali šansu tim mladim ljudima, da pobjegnu iz ralja teškog siromaštva i nezaposlenosti.
