Veliki problem predstavljaju lažne vijesti posvuda, ali nismo ih mi danas izmislili, a ni laž i prijevare nisu izum našega doba. Nije ugodno kad vas namagarče i svi pokušavamo izbjeći takve situacije. Nekad uspijemo, nekad ne: a budem i ja i smuvan i varan, i svakom se desi da ispadne šaran – kaže Đorđe Balašević. Ne ponosimo se trenucima kad smo ispali naivni, ali učimo za sljedeći put – a nekad i naučimo neku novu prijevaru, pa prevarimo mi nekoga, i onda smo jako zadovoljni samima sobom.
Tko će doći u nebo
Ali ima jedan čovjek koji nije nikad nikoga prevario, i koji nikada nije ništa naučio od toga što su ga varali, pa su ga zato varali uvijek i stalno… Zvali su ga glupi Gimpl, a židovski nobelovac Izak Baševis Singer napisao je o njemu jednu od najljepših priča na svijetu. Gimpl je, naime, svima vjerovao. I kad bi mu rekli da krava leti, i da je mjesec pao u susjedno selo, on bi otišao pogledati. A kad bi i posumnjao, onda su mu svi govorili: „Gimpl, zar želiš reći da lažemo? Grijeh je bližnjega nazivati lašcem.” A Gimpl nije htio sagriješiti. I da ne sagriješi, vjerovao je svima. A ljudi su od njega sve više i više radili budalu.
Otišao se posavjetovati s rabinom. Rabin mu je rekao da će u nebo doći oni koji vjeruju, a ne oni koji rade budale od drugih ljudi. I tako je Gimpl zaključio da je bolje biti među onima koji su varani, nego među onima koji varaju druge ljude. Doista, je li bolje biti varalica ili biti varan? Svi vidimo da varalice lijepo napreduju, i da im ide to bolje što varaju više ljudi. A opet, kažu da nitko ne može prevariti sve ljude i da nitko nije tako naivan da ga mogu varati stalno. Osim glupoga Gimpla. Kada bi ga netko prevario, on bi se nasmiješio, i spremno dočekao drugu prijevaru.
Sve je istina
Ne piše li u evanđelju da kad nas netko udari po jednom obrazu, da onda okrenemo i drugi? Zar je i to glupo? Jednom sam pročitao reklamu za jedan parfem, a glasila je ovako: Je li bolje zavesti ili biti zaveden? Zavođenje se čini kao grijeh, zar nije Sotona zavodnik? A biti zaveden, miriše na glupost… Pitanje, dakle, glasi: je li bolje biti zao ili glup? Gimpl je spremno odgovorio: biram biti glup.
Glupi Gimpl na kraju ipak nije mogao izdržati maltretiranje i ponižavanje svojih bližnjih. Napustio je selo i počeo lutati svijetom. I što je otkrio? Kad bi god čuo neku nevjerojatnu priču na nekom mjestu, i rekao sam sebi: „To nije istina, to ne može biti”, stigao bi na drugo mjesto i doznao da se tamo baš to dogodilo. Glupi Gimpl je na kraju zaključio da je sve istina i da treba jednostavno vjerovati jer nam Bog sve daje. A iz te perspektive Gimpl nije uopće bio glup.
Donekle sličan slučaj izvrnutoga svijeta našao sam u biografiji svetoga Ivana Bosca. Rođen je 1815., a bio je talijanski svećenik i pedagog, utemeljitelj salezijanske družbe. O njemu postoje brojne anegdote koje svjedoče o njegovu žustrom i domišljatom karakteru, a meni se posebno usjekla u pamćenje jedna zgoda kad je imao 17 godina.
Opasni dvoboj
Bilo je to 1832., i Bosco se sjeća da je bio kolovođa među svojim vršnjacima. Već se tada iskazivao njegov karakter vođe, a kolege iz škole bili su nešto poput njegove vojske. On je bio veoma okretan i spretan, prednjačio je u trčanju, skakanju i prebacivanju, a kad bi se umorili, izvodio je za prijatelje mađioničarske trikove, s velikom vještinom.
On se tada školovao u Becchiu, a nedjeljom je išao sa školskim kolegama u crkvu svetog Antuna, isusovcima. Ali jedne nedjelje bilo je u crkvi malo vjernika. U grad je stigao putujući akrobat i pokazivao svoje atletičarske vještine. Također je u sklopu svojih nastupa izazivao na natjecanje mlade, i to u trčanju i skokovima, u čemu je bio zbilja dobar.
Mladi Ivan Bosco bio je pomalo ljut na akrobata jer mu je preoteo njegovu družbu. Neoprezno je pred kolegama rekao on sam ne trči ništa lošije od putujućeg akrobata. „Nisam pazio na posljedice mojih riječi”, rekao je poslije. To su dojavili gostujućem atletičaru, koji je jedva dočekao izazivača. I tako se Ivan Bosco našao u neželjenom dvoboju, oglašenom: jedan učenik protiv atleta profesionalca.
Drzak svetac
Utrkivali su se glavnom gradskom ulicom, uz mnogo gledatelja, i okladu od 20 lira; bio je to mjesečni iznos za stan i hranu. Bosco je pobijedio, ali stvar nije bila završena. Akrobat je htio vratiti ugled i novac pa je predložio revanš, skok preko potoka. To je ispalo neriješeno jer su potok obojica preskočila, pa je uslijedilo treće natjecanje, u spretnosti, u kojem je pobijedio opet Bosco, zaradivši već 80 lira. Očajni i poniženi akrobat ponudio je zadnji izazov, za 200 lira: tko će se popeti više na drvo. Akrobat je krenuo prvi, uz jedan brijest, i tako vješto uspuzao do vrha, da je došao do najtanjih grana – da se uspeo još samo pedalj više, svi su gledatelji bili složni, vrh bi se drveta savio i penjač bi pao. Ali Bosco se nije obeshrabrio. Popeo se točno do istoga mjesta kao i akrobat, a potom ondje napravio stoj na rukama, i tako nadvisio akrobata.
Svi znamo za evanđeosku zgodu o tome kako je Isus došao u Jerihon, i kako ga je jako htio vidjeti neki carinik Zakej. Bio je dapače, nadcarinik, i to bogat, kako kaže Biblija. Ljudi su nagrnuli vidjeti Isusa, a Zakej je bio majušan, pa se popeo na drvo da vidi znamenitoga čovjeka. I od svih tih ljudi Isus je zastao baš pod smokvom na koju se popeo Zakej, i pozvao ga da siđe.
Penjanje i silaženje
Da, uvijek nam je na pameti da se treba popeti da bismo vidjeli Isusa. Trebamo se penjati u znanju, u mudrosti, u pobožnosti, u molitvama, ne znam ni sam u čemu, da bismo ga bolje vidjeli i da bi on vidio nas. Moramo se u svemu tome istaknuti nad drugim ljudima. U tome znamo i pretjerati pa se popnemo previsoko, tako da pod nama grane puknu, ili se čak i prepadnemo, pa ne znamo više sići, i onda smo bespomoćni poput onih mačaka koje moraju spuštati vatrogasci.
Nije uopće kvaka u penjanju, kako je pokazao don Bosco. Naravno, u svojim znanjima i sposobnostima moramo se popeti i istaknuti što više, moramo doći do krajnjih granica svojih mogućnosti. To je u redu. Ali nije dovoljno ako na vrhu ne nađemo novu perspektivu, koja se ljudima s tla čini izvrnuta. Don Bosco se postavio na glavu, i sve je vidio iz nove perspektive. I Zakej je sa svoje smokve sve vidio iz nove perspektive – upravo obratne. Zato je rekao da će ubuduće živjeti pošteno i da će četverostruko vratiti svakomu koga je prevario ili zakinuo. Penjanje, da; ali ako dođemo na vrh i sve ne okrenemo naglavačke, ništa nam neće vrijediti. A ni bez vjere, kako je pokazao glupi – ili zapravo mudri Gimpl.
