U vrijeme kad govorimo o vrednotama koje je Diva Grabovčeva nastojala živjeti i očuvati u svojoj ranoj mladosti u neizvjesna vremena tijekom osmanske vladavine, čini se da sve više mladih danas gubi smisao za bilo kakve žrtve. Zapadaju u depresiju i nastoje si oduzeti život kojemu ne vide smisla. Drugi su oko njih, ali kao da i nisu. I odrasli sve više gube kompas i ne znaju kako se nositi sa životom. Armand M. Nicholi u knjizi C. S. Lewis i Sigmund Freud: Postoji li Bog? kazuje da u Americi više od četvrt milijuna ljudi godišnje pokuša počiniti samoubojstvo, a 30 000 ih u tome i uspije. Kad Nicholi upita svoje studente jesu li sretni, oni odgovaraju da nisu, usprkos svojoj mladosti, zdravlju, inteligenciji, materijalnoj sigurnosti. Neispunjeni su jer se osjećaju usamljeno u nedostatku kvalitetnih odnosa s drugima. Ističu da imaju dojam da je svatko okrenut sebi, opsjednut vlastitim uspjehom pri čemu su slava i bogatstvo na prvom mjestu, što je nametnuto materijalističkim viđenjem svijeta.
Ipak, nisu svi mladi okrenuti takvom životu, ne vjeruju da su zbog toga stvoreni, te kreću u potragu za drugim vrijednostima u životu. Tako svoj put u sigurnost i smisao života sve češće nalaze u vjeri, težeći čistoći srca, obnavljanju i učvršćivanjem duha koji odlučuje vjerovati, nadati se i ljubiti. „Mi ljudi nismo stvoreni u prvome redu da bismo ljubili Boga (iako smo stvoreni i radi toga) već da bi Bog mogao ljubiti nas, da bismo mogli postati objekti u kojima Božanska ljubav može ‘zadovoljno’ otpočinuti”, ističe C. S. Lewis u knjizi Problem boli. Uzaludno je opirati se ovoj ljubavi jer ona nas oplemenjuje i čini boljim sugovornicima i bližnjima. Lewisovi prijatelji svjedočili su njegovoj dubokoj promjeni nakon obraćenja. Promjenom svjetonazora, od ateista do gorljivoga teista Lewis je postao sretniji, razgovorljiviji i prijazniji, vedriji, skoro dječački zanesen. Ostvario je mnogo novih bliskih prijateljstava i zabilježio: „Vjera i molitva bili su početak moje ekstrovertiranosti. Moglo bi se reći da sam ‘izašao iz sama sebe’.” Ovu istu tvrdnju zapisuje i Thomas Merton u knjizi Znak Jonin. Činilo mu se da je proboden i kršten i da je stekao novo znanje o molitvi, ali i novu poniznost. „Kao da su ta dva popodneva bila neka vrsta prekretnice nakon koje sam potonuo naniže ili, ako vam je tako draže, uspeo se naviše ili, u najmanju ruku, izišao iz sebe. Ah da mi je izići iz sebe!”
Roditelji kao suradnici
Većina ljudi u nekom trenutku života poželi postići poseban uspjeh, istaknuti se u nečemu i očekivati od drugih da im to priznaju. Mladost je posebno izazovno vrijeme i vidimo kroz različite prikaze današnjih generacija koliko je važno biti viđen, biti prisutan i imati neku moć, svojevrsnu posebnost koju su primijetili kod drugih i htjeli bi ju i sami imati. Dobro je ako su uzori kvalitetni, ako teže dobromu i daju pozitivne rezultate svojim nastojanjima da se uzdignu iznad kolotečine, ali što ako učine suprotno? Ako povuku prema dnu mladu dušu koja stasava i koja još uvijek nije sigurna u svoje sposobnosti i izbore. Često mladi prkose roditeljima i u određenoj fazi života prestanu se u njih uglēdati pa čine sve suprotno te jednostavno izazivaju svojim ponašanjem. Razlozi mogu imati korijene u djetinjstvu i odnosu odraslih prema djeci, a ponašanje može biti potaknuto i odnosom okoline i utjecajima koje ona nameće ili vršnjačkim odobravanjem. „Kvaliteta naših međuljudskih odnosa vrlo je točan barometar našega mentalnog zdravlja. Sreća ili nesreća odraz su našeg raspoloženja te utječu na naše odnose s drugima. Depresivna osoba nije samo tmurna i pesimistična, nego i ljutita, razdražljiva i beznadna – a to nisu odlike koje pogoduju dobrim odnosima”, ističe Nicholi.
Važno je istaknuti koliko djetinjstvo može obilježiti cijeli kasniji život i viđenja vlastitih mogućnosti upravo kroz odnos roditelja prema djeci. Lewis je rano ostao bez majke a otac je bio tvrd i nenaviknut na nježnost te ga je poslao u internat gdje je on kao i Thomas Merton trpio nepedagoške pristupe i u njima se javilo neko povlačenje i zatvaranje u sebe, u svoj svijet u kojemu je pristup knjigama bio bijeg od stvarnosti. Krutost ili popustljivost roditelja djeci može uzrokovati nesigurnost, nepovjerenje i stalni osjećaj manje vrijednosti ili suprotno tomu, narcisoidnost i potrebu za stalnom pažnjom. „Ništa nije tjeskobnije (ni depresivnije!) od narcisoidna sebeljublja”, upozorava J. Philippe u knjizi Sreća gdje ju ne očekuješ. Nikakve gotove upute ne mogu pojasniti što roditeljstvo jest, ali osjećaji kojima odrasli okružuju dijete, govore više od riječi. Ne samo osjećaji ljubavi i sreće nego i odgovornosti i poštivanja kroz dogovorno usmjeravanje po J. M. Stensonu, autoru knjige Roditeljski kompas. Radeći tako, roditelji dobivaju suradnika jer dijete rado provodi vrijeme s odraslima (ako nisu stalno na mobitelu i ne nude i djetetu istu zanimaciju). Bit će to ravnodostojan odnos kako J. Juul navodi u knjizi Poštovanje, povjerenje, ljubav, odnos koji svi priželjkuju, ali teško do njega dolaze iako put nije krivudav ali jest pun prepreka koje odrasli sami postavljaju prihvaćajući zadanosti novoga vremena koje nema na umu dobrobit i bliskost pojedinca s drugima. Upravo suprotno. „Od čovjeka se ne traži, kao što neki filozofi egzistencijalisti uče, da trpi besmisao života nego da podnosi svoju nesposobnost da racionalno shvati životnu bezuvjetnu smislenost. Logos je dublji od logike”, kazuje V. E. Frankle u knjizi Čovjekovo traganje za smislom. J. J. Rousseau zalagao se za odgoj djece putem usmjeravanja njihove osjetilnosti kako bi razumjeli svijet oko sebe kroz doticaj s prirodom. Vlastitim istraživanjem dijete spoznaje svijet oko sebe i na sebi svojstven način upija viđeno i iskustveno doživljeno. „Navikavanje djece na ovisnost o ljudima u njima razvija prve klice despotizma i tiranije, pa što će se tek dogoditi kad odrastu?” pita se Rousseau u Emilu i dodaje: „Ima li išta gore i neprirodnije od prizora nemoćnog, tvrdoglavog i zapovjedničkog djeteta koje zapovijeda cijeloj svojoj okolini i bestidno uzima ton gospodara, koje bi umrlo da ga samo na čas napuste?”
Odgovornost vlastitoga postojanja
Neuroznanstvenik M. Spitzer u knjizi Usamljenost, neprepoznata bolest ističe da se pojam „ja” intenzivirao danas u govoru a suosjećanje smanjilo. On također navodi i znanstvene studije koje potvrđuju da su mladi danas egoističniji nego ranije generacije, nemaju empatije te su više okrenuti materijalnim vrijednostima, „…skloniji su laganju, rjeđe su u čvrstoj vezi, na sebi daju izvesti više estetskih zahvata i skloniji su agresivnosti”. Društvena umreženost i zajednički napori ljudi u činjenju pozitivnih i vrijednih aktivnosti na dobrobit drugih skoro se izgubila u ovom „modernom” vremenu prepunom nejasnih i nepotrebnih izazova za pojedinca. Solidarnost, altruizam, povjerenje i zajedništvo vrijednosti su koje jedno društvo čine bogatim i funkcionalnim te poticajnim za zdravlje i boljitak života cjelokupne zajednice. Nicholi navodi rezultate Gallupove ankete koja otkriva da danas sve više ljudi u Americi vjeruje da Bog neposredno utječe na njihove živote, te ističe nalaze da „96 posto Amerikanaca izjavljuje kako vjeruje u Boga, a 80 posto njih vjeruje da imaju osoban odnos s Bogom”.
Dobro je da ljudi počinju razumijevati svijet oko sebe i gledati ga drugim očima, koje mu donose nadu i vraćaju dostojanstvo. „Način na koji čovjek prihvaća sudbinu i svu patnju koju ona donosi sa sobom, način na koji nosi svoj križ, pruža mu golemu priliku – čak i u najtežim okolnostima – da svojem životu da dublje značenje. Može ostati hrabar, dostojanstven i nesebičan. Ili, u nemilosrdnoj borbi za samoočuvanje, može zaboraviti svoje ljudsko dostojanstvo i ne biti više od životinje. … Upravo ta duhovna sloboda – koju se ne može oduzeti – životu daje značenje i svrhu”, svjedoči Frankl, koji je preživio četiri koncentracijska logora i usprkos tomu sačuvao zdrav duh i vjeru. Kako ćemo se nositi sa životom i reagirati u određenim kušnjama ovisi o uputama koje smo od rođenja dobivali i koje su nam malo-pomalo oblikovale život. Odgovornost prema vlastitom postojanju koje je ograničeno vanjskim okolnostima zahtijeva razumijevanje i moralno ponašanje. Unutarnja sloboda je nešto posebno, nešto čemu trebamo težiti kako bismo svladali ovaj svijet ili patnju koja nam se neumitno nameće kroz različite oblike. Tolstoj je zapisao: „Bojim se samo jedne stvari: da ne budem dostojan svoje patnje.”
