Njihova obiteljska kuća više ne postoji. Jednostavno, nema je. Kad je umrla majka, više im nije ni trebala. Djeca su se razišla svojim životnim putovima koji se polako završavaju. Kuću su prodali i sve rjeđe prolazili putom pokraj nje. U zadnjem ratu je bila zapaljena, nakon rata ponovno prodana, a novi ju je kupac sravnio sa zemljom kako bi napravio mjesta za odlaganje kupljenih stvari naveliko i prodavanje namalo.
A kakva je to bila kuća! Katnica. Otac ju je gradio za onoga tamo rata, Drugog svjetskog. Žurio je s gradnjom jer se obitelj ravnomjerno godišnje povećavala za jednoga člana i trebalo im je životnog prostora. S troje djece i njihovom majkom najprije je otišao iz sela u grad, ondje unajmio jednu staru kuću preko puta kuće nobelovca Andrića i svakog dana nakon posla u gostionici u centru grada odlazio na gradilište, gradio i nadgledao gradnju. Nije studirao arhitekturu, a znao je kako se kuća gradi. Gdje je sve smogao sredstva za gradnju tako velike kuće, sam Bog zna. Prije useljenja stanovali su kratko vrijeme kod majčinih roditelja preko puta i strpljivo čekali da se nađu u svojoj novoj kući.
Tada je zapravo i počela povijest ove obitelji, a bio je rat. U prizemlju nove kuće bilo je obilje prostora pa su ga otac i majka preuredili za prodavaonicu živežnih namirnica za onaj kraj. A kad je dobro zagustilo, počela nestašica i jelo se jedanput dnevno, odnijeli su što se našlo u prodavaonici, smjestili to na tavan i tako ova obitelj nije osjećala gorku nestašicu i glad koja je tada zavladala.
Malo nakon izgradnje kuće otac je na nju prislonio aneks, lijepu zatvorenu verandu s drvenim stubama kojima se penjalo na kat, i nusprostorijom, što je tada bila prava rijetkost u tom naselju. Krov verande bio je položen pod kutom od 90 stupnjeva prema glavnom krovu i pod njim je upravo bila ta ratna ostava za živežne namirnice. Taj se prostor s brašnom, mašću, grahom, solju i drugim namirnicama vezao za glavni tavan jednim otvorom koji se uvijek nakon korištenja zatvarao polaganjem opeka. Tako se dogodilo da su jednoga dana došli partizani, vidjeli brojnu obitelj i strogo zatražili od oca da im pokaže od čega žive. Popeli su se na tavan, zavirili u veliki sanduk s nekoliko kilograma pšenice na dnu, bili na korak do složenih opeka i da su ih samo dotaknuli puškom ili čime drugim, vidjeli bi da se radi o suhom zidu koji se vrlo lako demontira i složi. Ali nisu. Otišli su čudeći se kako se ta obitelj prehranjuje i sastavlja kraj s krajem.
Kako je bilo ugodno stanovati u novoj kući! Na katu pet soba u koje se ulazilo iz prostranog predsoblja; zvali su ga ganjak. U sobi prema cesti bila je kuhinja i dnevni boravak sa sećijom uz prozor na kojoj je majka ponekad sjedila, džezvu s kavom držala na prozoru i polako pila umačući kocku šećera u kavu i gledala na cestu otpozdravljajući poznanicima i susjedima koji su išli u grad po svom poslu. U ovoj se prostoriji obitelj skupljala uvečer i nakon večere slušala stroge očeve prodike i pouke kako se treba spremati za pošten i koristan život. Dobro je predviđao što će tko biti u životu: Ti ćeš biti inženjer, ti učiteljica, ti svećenik, ti dobar majstor, a ja ću vas svojim radom školovati, proricao je. I gotovo sve pogodio. A kad bi bio dobrog raspoloženja, ljuljuškao bi koje dijete na koljenima ili bi naložio kojemu od već opismenjene djece da uzme Kačićev Razgovor ugodni i čita njegove pisme. Djeca su tada ulazila u svijet razigrane mašte, jahala konje zajedno sa serdarom Stojanom Jankovićem i drugim junacima onoga doba i uvijek bila na strani naših.
Djeca sa školom nisu imala problema. Ne zna se kad je majka ustajala, ali su ih uvijek čekale očišćene cipele, čista odjeća i spreman doručak. Njihovo je bilo kući donijeti dobre ocjene, najprije od učiteljica časnih sestara, a kasnije iz gimnazije. Nedjeljom su djeca išla na ranu misu u osam sati, a kad su se svečanim korakom vraćala, kod kuće ih je čekalo strogo očevo pitanje: Po kojem je svecu bilo evanđelje? Tko nije znao, nije se mogao radovati blagdanskom doručku i uživati u slatkoj bijeloj kavi, ponekad s kolačima.
Lijepo djetinjstvo, koje je proteklo gotovo neopazice, dok se na čelu i licu roditelja nisu počele pokazivati prve bore i životni ožiljci, a djeca počela ozbiljno razmišljati o svojoj budućnosti. Kuća se malo po malo praznila; netko je otišao u sjemenište, netko u tvornicu, otac u zatvor jer su se, navodno, u njegovoj gostionici pjevale ustaške pjesme. Osuđen je na tri godine, ali je pametna i požrtvovna majka otišla u Beograd, ravno u kabinet predsjednika države, ondje bila primljena i ocu je oproštena jedna godina. Onima koji su ostali kod kuće bilo je teško, jeli su posno ali nisu gladovali. Nekoliko godina nakon toga otac je umro, a tužitelji nikad nisu priznali svoju podlost, gorki plod otrovne zavisti.
I što je ostalo od obiteljske kuće? Ništa, osim toplih uspomena na zbrinuto djetinjstvo i brigu roditelja koju su djeca razumjela tek kad su postala ljudi.
