Kad smo se tek upoznali, moj suprug Matthew često mi je znao pričati o svojim prijateljima iz studentskih dana. Pohađali su mali katolički koledž, zajedno učili o teologiji i jedan drugome bili podrška na duhovnom putu. Volio je s njima ići na kratke izlete i velika putovanja.
Jedan od najdražih izazova mu je bio kako ići na put sa što manje prtljage. Uživala sam u njegovim pričama i uspomenama – o kampiranju i čarapama koje se nikako nisu mogle osušiti tijekom tri dana neprestane kiše, o zagušljivom autobusu na putu do egipatskih piramida i pansionu u kojem su ga ostavili samoga da se oporavi od trovanja hranom. Svaka priča završila bi istom porukom – kako su uvijek vješto našli rješenje problema i nadišli nevolje. I bez puno komfora i nepotrebne prtljage proživjeli su divne trenutke, učili o drugim kulturama, otkrili nove perspektive i u susretima sa strancima često prepoznali Božje lice.
Nakon vjenčanja
Kad smo se vjenčali, Matthew se preselio u moj stan u jednom danu. Sve što je posjedovao stalo je u jedan auto. Volio je imati osjećaj slobode. Nije nikad dao materijalnim stvarima da ga zavežu ili mu postanu sputavajući teret.
„Istina oslobađa!” složili smo se kad smo filozofirali kraj mora na nekoj od losanđeleskih plaža. Kad čovjek shvati za što želi živjeti i što je u životu važno – prijateljstvo, ljubav, briga za druge i za svijet oko nas – materijalne stvari izgube privlačnost. Umjesto namještaja, za početak našega bračnoga života, kupili smo kombi i krenuli na put po Americi. Svidjelo mu se da ni meni nije trebalo više od jednoga para cipela i odjeće koja je stala u mali koferčić. (Moja koncertna odjeća i neseser sa šminkom nisu se računali pod osobnu prtljagu.)
Nakon nekoliko tjedana stigli smo u gradić na istočnoj obali gdje se nalazio Matthewov koledž. Većina njegovih prijatelja nakon diplome ostala je tu, osnovala obitelji, kupila kuće i već imala djecu. Dočekali su nas s malom proslavom u čast našega vjenčanja. Jedan od prijatelja, kojega je Matthew posebno volio, prišao nam je s velikim paketom u rukama. Po izrazu lica zaključili smo da je paket prilično težak. Mladić je bio nekoliko godina u sjemeništu, uvjeren da će postati svećenik. Odrekao se svojih imanja i živio kao fratar u samostanu u Nizozemskoj. No onda je napustio red, oženio se, kupio ogromnu kuću i namjestio ju impozantnim namještajem i umjetninama. Matthew ga je izuzetno cijenio i često bi od njega potražio vjerski savjet, teološko ili dogmatsko pitanje.
„Ovo je poklon za tvoju novu obitelj”, rekao je prijatelj Matthewu. U lijepo zamotanom paketu nalazila se ogromna i teška Biblija s ilustracijama i slikama iz vatikanskoga muzeja. Osim što je na stranicama papira vrhunske kvalitete bilo otisnuto Sveto pismo, koje samo po sebi zahtijeva poseban tretman, cijela knjiga bila je umjetnina.
U mojoj se mašti odmah pojavila vizija naše buduće obiteljske idile – kako u zimsku večer sjedimo pored kamina i čitamo djeci priče iz prekrasne Biblije. No, Matthew nije dijelio moje uzbuđenje. Divio se super kvalitetnom papiru i odsjaju zlatne boje na stranicama, na uvezu i divno izrađenoj zaštitnoj kutiji koja je bila omotana u saten duboko crvene boje, ali na licu mu se vidjelo razočaranje. „Taj prijatelj me dobro poznaje i zna da ne volim biti opterećen skupim stvarima”, povjerio mi je.
Djela vrijedna življenja
U sljedeće četiri godine selili smo se tri puta i u svakom domu (puno manjem i skromnijem od kuće njegova prijatelja) pokušavali smo pronaći pravo mjesto za dragocjenu Bibliju. Uz to, bila je i preteška za korisnu upotrebu. Kad bismo i sjeli zajedno potaknuti čitanjem odlomka iz Svetoga pisma, nismo je imali kamo staviti. Preteška je da bismo je stavili u krilo i predragocjena za kuhinjski stol na kojemu se uvijek lako može zamazati, ma koliko god bili pažljivi.
Tek kad smo se preselili u Cincinnati, u kuću u kojoj su prijašnji vlasnici ostavili koncertni klavir i ugradili police za knjige preko cijeloga zida prostranoga dnevnoga boravka, naša obiteljska Biblija dobila je dostojno mjesto. Ali i tada, zbog njezine materijalne vrijednosti, branili smo je od dječjih zamazanih ručica. Godinama je ležala na polici prekrasna, sama i tiha. Ja bih joj ponekad prišla u pauzama sviranja na klaviru ili pisanja glazbe, tražeći inspiraciju, utjehu ili uputu za dalje.
Klavir i velika soba bili su idealni za okupljanja s društvom, čak i priređivanja komornih koncerata. Biblija je i svojom ljepotom i značajem pridodala umjetničkom ugođaju naših druženja. Svi su joj se divili – bez obzira na vjeru.
Jednom je netko od gostiju pitao kad ćemo ispisati obiteljske datume na prvim stranicama – o krštenjima i pričestima. Kad bismo i krenuli pisati, uvijek smo se bojali da ne napravimo grešku. Ja sam to odgađala za neko vrijeme kada budem imala više vremena i mira da krasopisom upišem imena naše djece i sakramenata. Ili kada naučim krasopis – ili kad uspijem unajmiti nekoga tko se bavi krasopisom.
Netko drugi je komentirao njezinu ljepotu i vrijednost i ukazao na to kako će joj sunčeva svjetlost izblijedjeti stranice i kako bi ju trebali premjestiti na neko mjesto gdje će biti bolje zaštićena ili zamračiti prozore i sobu. Jedan susjed je komentirao kako je upotrijebljen pogrešni prijevod, koji nije vjeran originalu. Prijatelj s kojim smo proveli večer u razgovoru o problemu društva koje se ne brine za siromašne i bolesne ukazao je na našu Bibliju kao primjer paradoksa ogromnoga bogatstva u Crkvi i Isusa koji nije posjedovao ništa.
I Matthew i ja osjećali smo težinu koja se nagomilavala na knjigu, ali i na nas same. Kada dopuštamo okolini da nas zatrpa sumnjama i kritikama, pozornost nam lako skrene s Istine i Ljubavi. Kad slušamo one koji uvijek nalaze neki prigovor, jer na taj način misle da mogu izbjeći suočavanje sa osobnim problemima i boli – i nama samima postaje teže čuti šapat, ili riječ Božju.
Ujutro smo se počeli pakirati za selidbu u Nashville. Zaklopila sam veliku knjigu i brižno ju pospremila u zaštitnu kutiju. Svilena vrpca zlatne boje virila je s jedne strane kao podsjetnik da ju ne zaboravimo otvoriti… i živjeti.
Matthew se razbolio i preminuo. Sa sobom nije ponio tešku knjigu na čijim stranicama još uvijek ne pišu datumi i imena. Prijatelji s koledža došli su se oprostiti od njega. Ovoga puta nisu donijeli ništa osim sebe i ljubavi prema njemu. Prisjetili su se kako je Matthew živio evanđelje – brižnošću za druge, ljubavlju, nesebičnim davanjem, predanošću Bogu i susretima sa strancima na putovanju tijekom života na kojemu nije puno trebao (osim možda dva ili tri dodatna para čarapa).
Obiteljska Biblija poklonjena na početku naše zajedničke priče nije možda bila upotrijebljena na način koji je darovatelj zamislio, ali svojom impozantnom prisutnošću i nezaobilaznom utjecaju na razgovor o smislu života, ispunjenim ili nadahnutim Riječju Božjom, na koncu je ipak, unatoč svojoj nepraktičnosti, ostvarila ono za što je i namijenjena, a to je da riječ Njegovu pretvorimo u djela vrijedna življenja.
