Početna stranica » Obitelj, politika i Kristovo kraljevanje

Obitelj, politika i Kristovo kraljevanje

187 pregleda

Pred kraj posljednje svetopisamske knjige otkrivamo da konjanik konja bijelca iz Ivanovih viđenja nosi imena Riječ Božja i Kralj kraljevȃ i Gospodar gospodarȃ (Otk 19,11-16). Riječ je o važnoj pouci da je Isus Krist taj koji kraljuje i gospodari ovim svijetom i da je njegovo kraljevanje i gospodstvo u umnosti, smislu i poretku. Taj božanski Logos, ili na hrvatskom um, misao, smisao, počelo, red ili poredak, povijesno se najjasnije očitovao kroz dva naravna oblika ljudskoga zajedništva. Prvi oblik je onaj najosnovniji, a to je obitelj. Logos se u svijetu očitovao kroz jedinstvene, pobožne i bogobojazne obitelji koje je Bog blagoslivljao dobrim djelima, duhovnim zvanjima i svetim potomcima poput obitelji svete braće Bazilija i Grgura Nisenskog ili obitelji sv. Male Terezije. No Logos se jednako tako očitovao i kroz kršćanska društva u kojima je vladalo jedinstvo kroz zajedničku vjeru, kulturu i vršenje naravnoga i Božjega zakona, na čelu sa svetim monarsima poput sv. Stjepana u Mađarskoj, sv. Ljudevita u Francuskoj, sv. Kazimira u Poljskoj i Litvi ili sv. Margarete Škotske.

Znak Kristova kraljevanja

Znak Kristova kraljevanja nad takvim zajednicama bila je ponajprije poslušnost Božjoj riječi o onome što je dobro i što je zlo za čovjeka. Poslušnost stavlja čovjeka u položaj djeteta i prijatelja Božjega, a ujedno i prijatelja ljudi jer mi volimo jedni druge kada vršimo Božje zapovijedi (usp. 1 Iv 5,2). Za razliku od toga, pojedinci i zajednice koji si svojataju autoritet onih koji sami određuju što je dobro, a što je zlo, odnosno onih koji proglašuju da je ljudska narav drukčija nego onakva kakvom ju je Bog stvorio, samim tim činom odbacuju svoj položaj djece i prijatelja Božjih i prijatelja braće ljudi, i zauzimaju položaj Zakonodavca i Sudca, tj. položaj Krista Kralja. Takvo svojatanje, osim što predstavlja jedan oblik idolatrije i nepravde, predstavlja i preuzimanje na sebe tereta odgovornosti koji čovjek nije sposoban nositi. Obiteljski i politički život time postupno postaju nesnošljivi jer nadilaze ljudske umne i djelatne moći da učine vlastiti i zajednički život radosnim i svrhovitim.

O težini toga tereta i veličini ljudske nemoći mnogi od nas su se mogli osvjedočiti u vrijeme blagdana prilikom tradicionalnih obiteljskih okupljanja. Trenutke obiteljske topline i zajedništva zasjenili su turobni društveno-politički problemi o kojima smo nadugo i naširoko razglabali. Možda smo pritom uočili da su našim obiteljima zavladale iste one sile koje vladaju našom političkom zajednicom: podjele, nesloge, pojedinačni interesi, materijalizam, racionalizacija grijeha i zla, odbijanje da ponajprije ljubimo one s kojima živimo u svome domu i u svojoj zemlji. Cjelokupno takvo stanje stvari možda je neke od nas potaknulo da se zatvorimo u sebe ili da se angažiramo u nekakvom obliku aktivizma. No, možemo li se zatvaranjem u sebe zaštititi od loših utjecaja i pronaći mir i radost? Može li aktivizam uspjeti ako nema podršku javnog autoriteta? Pa čak i da uspije, u čemu bi se sastojao takav uspjeh ako bi srca ljudi ostala nepromijenjena u odbacivanju naravnoga i Božjega zakona? Zasigurno bismo se ubrzo ponovno našli u sličnoj situaciji, ako ne još i goroj, kao što nas to povijest nažalost uči.

Kristov primjer i primjeri svetaca nas stoga radije uče jednoj vrsti aktivne zauzetosti. Aktivna kršćanska zauzetost, iako se možda doima skrivenom i skromnom, ustvari predstavlja najsveobuhvatniji i najdjelotvorniji oblik ljudskoga djelovanja. U Knjizi o Jobu čitamo da je sȃm Bog taj koji čini da narodom poradi njegovih grijehȃ kraljuje licemjerni čovjek (usp. Job 34,30 Vulgata). Razmišljajući o tome retku, sveti Toma Akvinski je zapisao da ćemo se zle političke situacije na najbolji način riješiti tako da uklonimo grijeh. Obraćenje svakoga od nas, po Kristovoj milosti i istini, predstavlja naš najučinkovitiji i najglasniji politički glas. Na taj ponizan, tihi i jasan način mi u svom životu prihvaćamo autoritet Krista Kralja. Muškarci, koji su pozvani da budu glava svoje obitelji i u zajedništvu sa svojim ženama u odgoju djece, svojom će poslušnosti Kristu moći u svojoj obitelji uspostaviti Kristov poredak. Više neće slijediti ideje da svaki član obitelji ima pravo i autoritet suditi što je dobro, a što zlo, već će svoju djecu odgajati u istini, tj. u skladu s naravlju stvari, jer Bog je taj koji je Stvoritelj i upravitelj svake naravi. Svjedočanstvo takvih obitelji postaje po samom njihovu načinu življenja kao jedna propovijed, kao jedan znak Božje pravednosti i ljubavi koji široj zajednici svjedoči o njihovu manjku pravednosti i ljubavi.

Na sličan način kao i glave obitelji, i glave društva imaju naravni autoritet da donose i sprovode zakone po pitanju vremenitih dobara. Autoritet vladara nije apsolutan, već on kao svoju mjeru i granicu ima zapovijed da se Bogu podaje ono Božje po vršenju naravnoga i Božjega zakona. Dobar vladar je Božji dar. Mi na njega nemamo nikakvo pravo, ali ako umjesto u svetosti živimo u zlu grijeha, možemo li reći da je nepravda ako nama vladaju grešni i zli ljudi? Imati dobroga vladara i jedinstvenu dobro uređenu zemlju može predstavljati blagoslov, ali to nije nužni uvjet na našem putu svetosti. Božja milost je nadnaravna zbilja koju primamo kako bismo se jednom našli u kraljevstvu nebeskom i kako bismo sada na ovoj zemlji mogli izbjegavati zlo grijeha. Politička zajednica pak je naravna zbilja u vidu općega dobra koje je vremenito, ovosvjetsko dobro.

Jednu od danas često zanemarivanih opasnosti za obiteljski i društveni život predstavlja racionalizacija zla. Racionalizacija zla znači nalaženje razloga i opravdanja za činjenje zla na način da se odbacuje krivnja za grijehe i nužnost uspostave pravde. Što više racionaliziramo grijehe i slabosti svojih milih i dragih, to nam se njima protivne kreposti počinju doimati neracionalnima i nenužnima. I na koncu, umjesto da kao vjernici svojim molitvama, primjerom, prisutnošću i riječima evangeliziramo svoje bližnje, njihovi svjetonazori će polako nas početi mijenjati. Umjesto da budemo sol zemlje i svjetlost svijeta u svojoj sredini, mi ćemo na koncu obljutaviti i potamnjeti. Razlog tomu je narav dobra. Budući da je u naravi dobra da se razdaje, ako se uvjerimo da nema potrebe da dajemo i dijelimo dobro koje nam Krist daje, ono će i u nama početi slabiti, sve dok u potpunosti ne nestane.

Kršćanski stav

U svojim obiteljima, uslijed današnje nezavidne društveno-političke situacije, nerijetko susrećemo dva poprilično radikalna stava. Prvi stav je onaj pesimizma. Za takav stav možemo naći raznorazna opravdanja jer stanje je objektivno poprilično loše, a moguće je pretpostaviti da će postati još i gore. Drugi stav je onaj slijepoga optimizma ili, kako se to danas kaže, bivanja pozitivnima. Riječ je o stavu odbijanja da se suočimo s činjenično lošom zbiljom i svoj pogled usmjerujemo samo na ono što nam se doima dobrim i ugodnim.

No, kakav je kršćanski stav? Kršćanski stav može biti samo onaj kojim nasljedujemo Krista. A Krist je uvijek bio jasan po pitanju zla i grijeha, kako onoga u društvu tako i zla koje je njega osobno pogodilo. On nije od njega odvraćao pogled, niti je bio pesimističan. Dapače, navijestio je radosnu vijest da su oni koji su ožalošćeni ustvari blaženi (usp. Mt 5,4). Krist je time obrnuo logiku ovoga svijeta prema kojoj iščekujemo da budemo sretni u ovome svijetu ili to čak zahtijevamo kao svoje pravo. Krist je učinio potpuni zaokret. Poučio nas je da je ovaj svijet dolina suza, a da on njime upravlja ne kako bi nas učinio sretnima na ovome svijetu, već u onom budućem. Time je naše oči otvorio da možemo gledati istinu: istinu o pokvarljivosti ovoga svijeta, istinu o Kristovu kraljevanju nad ovim svijetom i istinu o kraljevstvu nebeskom. Zbog toga možemo izjaviti da je kršćanski pogled na svijet ustvari trezveni realistični pogled koji je svjestan i onoga što je dobro i onoga što je zlo u ovome svijetu, ali koji je povrh svega toga usmjeren na Kralja kraljevȃ i Gospodara gospodarȃ i koji se uzda u njegovu Riječ da ćemo jednoga dana s njime kraljevati u kraljevstvu nebeskom. Zato nas nikakva loša obiteljska ili politička situacija ne može rastaviti od ljubavi Kristove. To možemo učiniti samo mi sami svojim grijesima. I zato, kao najveći čin ljubavi koji možemo iskazati prema Bogu, samima sebi, svojoj obitelji i svoj domovini, klonimo se grijeha, klonimo se bezakonja!