Početna stranica » Kraljevina Jugoslavija: Guske u magli

Kraljevina Jugoslavija: Guske u magli

408 pregleda

U kolovozu 1918. ratne sposobnosti austrougarskih vojnih snaga počele su opadati i vojna situacija nije išla u prilog Habsburške Monarhije. Sile Antante uspjele su slomiti otpor Centralnih na solunskoj fronti.

Bugarska je kapitulirala, Italija je započela svoju ofenzivu na rijeci Piave, a srpske snage su potpomognute saveznicima počele napredovati prema Beogradu. U međuvremenu se dogodio susret hrvatskih, srpskih i slovenskih političkih stranaka koji je organizirao Antun Korošec. Na njemu je u potpunosti odbačena ideja bilo kakve austrougarske vladavine te je 5. i 6. kolovoza 1918. u Zagrebu osnovano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba kao vrhovno političko reprezentativno tijelo koje je imalo za cilj ujedinjenje jugoslavenskih naroda u jednu samostalnu državu. Slovenski svećenik monsinjor Korošec izabran je za predsjednika Narodnoga vijeća.

Savez slobodnih naroda

Kako je kraj rata već bio izgledan, car Karlo naložio je u rujnu 1918. mađarskom ministru grofu Istvánu Tiszi da posjeti Zagreb i Sarajevo u posljednjem očajničkom pokušaju da uvjeri lokalne političare da prihvate novo ustavno rješenje za federalizaciju Carstva. Car Karlo je 16. listopada 1918. g. ponudio opciju da se Habsburška Monarhija organizira kao „savez slobodnih naroda”, odnosno da postane „savezna država u kojoj svako pleme na svojem teritoriju tvori svoju vlastitu državnu zajednicu”, no za takav kompromis već je bilo prekasno. Ratne fronte bile su probijene, vojnici su se počeli vraćati kućama, policija je prestala funkcionirati i Austro-Ugarska se raspala. Narodno vijeće je 19. listopada 1918. objavilo da ono preuzima vođenje nacionalne politike za sve južnoslavenske zemlje u Monarhiji, a deset dana kasnije Hrvatski sabor je donio odluku kojom raskida sve državnopravne veze hrvatskih zemalja s Austro-Ugarskom. Odlučeno je zatim da se Dalmacija, Hrvatska, Slavonija i Rijeka proglašavaju neovisnom državom koja, s ostalim južnoslavenskim zemljama koje su dotad bile pod austrougarskom vlašću, stupa u zajedničku Državu Slovenaca, Hrvata i Srba (Država SHS) kojom će upravljati upravo Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba. Ta je nova država smatrana provizorijem, u očekivanju formiranja šire južnoslavenske zajednice, tj. ujedinjenja sa Srbijom i Crnom Gorom u zajedničku državu.

Prva posljedica pada austrougarske države bila je eksplozija opće anarhije i ustanaka siromašnih seljaka. Najgori slučajevi dogodili su se u sjevernoj Hrvatskoj gdje su opljačkana mnoga imanja i pokradena stoka. Nova Država Slovenaca, Hrvata i Srba nije imala na raspolaganju policijske snage koje bi mogle smiriti kaotičnu situaciju, pa je Narodno vijeće napravilo kobnu grešku i pozvalo srpsku vojsku iz Beograda da pomogne uvesti red u državu. Također je ponovljena hitna potreba što skorašnjega ujedinjenja sa Srbijom i Crnom Gorom.

Prije samoga konačnog ujedinjenja u to vrijeme su na južnoslavenskom području postojala tri politička entiteta: Kraljevina Srbija, Kraljevina Crna Gora i Država Slovenaca, Hrvata i Srba kojom je upravljalo Narodno vijeće. U trideset dana postojanja Države Slovenaca, Hrvata i Srba odlučivalo se o stvarima koje će imati posljedice na sljedeća desetljeća. Nova „država” bez vojske, policije i priznanja pobjedničkih sila odlučila je tražiti savez sa Srbijom te je u Ženevi od 6. do 9. studenoga 1918. g. organiziran susret zainteresiranih strana. Pregovarači su ponovno bili predsjednik srpske vlade Pašić, prvaci Jugoslavenskoga odbora emigranata (Trumbić) i Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba (Korošec). Susret je završen donošenjem dokumenta nazvanoga Ženevska deklaracija. Prema toj deklaraciji trebalo je što prije formirati zajedničku vladu u kojoj će polovica ministara biti iz Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a druga polovica iz Srbije. Bio je to pokušaj uspostavljanja pune ravnopravnosti dvaju dijelova nove države i dvojnoga suvereniteta čime bi se onemogućavala hegemonija bilo koje strane. No predsjednik srpske vlade Pašić, uvidjevši tu činjenicu, učinio je samo nekoliko dana korak natrag i povukao svoj potpis sa Ženevske deklaracije uz ponavljanje uvijek iste mantre kako ne može prihvatiti da Srbi koji su toliko propatili u zadnjem ratu i pridonijeli oslobođenju drugih naroda imaju jednaki status kao i ostali narodi u novoj državi.

Stoga su dogovori u Ženevi ostali nedorečeni, a srpska strana nije dala nikakva jamstva da će poštivati ravnopravnost svih strana potpisnica sporazuma. Ovakav Pašićev potez ponovno je pobudio sumnje nekih hrvatskih političara u iskrenost srpske vlade, a među njima se posebno isticao Stjepan Radić, predsjednik Hrvatske pučke seljačke stranke. Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba je tijekom sjednice 23. i 24. studenoga 1918. odlučilo da će što prije poslati u Beograd izaslanstvo sačinjeno od 28 predstavnika koji trebaju što prije dogovoriti ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom. Jedan dio Narodnoga vijeća iz Zagreba s potpredsjednikom Svetozarom Pribićevićem, srpskim političarom iz Hrvatske koji je imao velik utjecaj unutar ovoga političkog tijela nove države i održavao bliske kontakte s vladom u Beogradu, zahtijevao je bezuvjetno ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom, dok je drugi dio vijeća bio za daljnje pregovore sa srpskom vladom kako bi se riješila sva pitanja vezana za unutarnje uređenje nove države.

Stvaranja Kraljevine SHS

Stjepan Radić bio je predvodnik te druge skupine koja se protivila hitnom i nepromišljenom ujedinjenju hrvatskih zemalja sa Srbijom budući da ponašanje srpske vlade nije uopće ulijevalo nikakvo povjerenje. U načelu se prihvaćala zajednička država sa Srbijom i Crnom Gorom, no raskol je nastao u dilemi treba li se ta unija temeljiti na (kon)federalnom konceptu, bez žurbe i s jasnim jamstvima da nijedan narod neće biti dominantan nad drugima (Radić) ili to ujedinjenje treba obaviti što prije, prema unitarističkom i centralističkom modelu (Pribićević).

Radić se uvjerio da njegovi politički istomišljenici i hrvatski seljaci ne prihvaćaju perspektivu ujedinjenja sa Srbijom, pogotovo ne pod srpskom kraljevskom dinastijom. Sam Radić se, pak, zalagao za republikansko uređenje buduće zajedničke države. Stoga se on otvoreno usprotivio zaključcima Narodnoga vijeća o odlasku u Beograd radi uspostavljanja unije sa Srbijom i pokušao uvjeriti izaslanike da ne idu u glavni grad Srbije dok se prvo jasno ne riješi položaj Hrvatske unutar nove države. Radić je prigovorio zastupnicima u Narodnom vijeću zbog takve žurbe i upozorio ih „da ne srljaju kao guske u maglu”. No Radićevi protesti nisu mogli zaustaviti planove za hitno ujedinjenje većine članova Narodnoga vijeća koji su ipak odlučili ići u Beograd na razgovore sa srpskom vladom. Tako je 30. studenoga 1918. godine dvadeset osam delegata Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba iz Zagreba, predvođeno Svetozarom Pribićevićem stiglo u glavni grad Srbije gdje je, nakon kratkih pregovara s prijestolonasljednikom Aleksandrom Karađorđevićem, 1. prosinca 1918. proglašena nova država nazvana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (ili Kraljevina SHS), 1929. preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju.

Ova je nova država Kraljevina SHS, pod srpskom dinastijom Karađorđevića, nastala dakle ujedinjenjem dvaju nezavisnih kraljevstava, Srbije i Crne Gore (crnogorski kralj Nikola je svrgnut) i pripajanjem velikih dijelova bivšega Habsburškog Carstva, točnije Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine te dijelova Baranje, Bačke i Banata. No, ovaj prvoprosinački akt bio je zapravo jednostrani čin jer ga nisu potpisali predstavnici dviju ravnopravnih strana, već je njime kralj Aleksandar samo priopćio svoju odluku o ujedinjenju. Ne zna se zatim uopće što su o tome mislili širi slojevi stanovništva u čije je ime zapravo odlučivala politička elita toga vremena. U Hrvatskoj je u ovoj početnoj fazi bilo malo otpora aktu ujedinjenja – protivili su mu se pravaši i Stjepan Radić.

Sve odluke u ovom procesu ujedinjenja bile su djelo skupine od nekoliko stotina političara i intelektualaca, dok s druge strane nije bilo niti je moglo biti izjašnjavanja naroda kao što je referendum ili nešto slično. To je odlično formulirao Dušan Bilandžić: „Hrvatski narod tijekom trinaest stoljeća nije imao nikakvih takvih odnosa sa Srbijom da bi stekao bilo kakva iskustva o eventualnom zajedništvu. On je uglavnom pasivno slijedio svoju elitu, koja je više bila orijentirana prema narodima srednje Europe, Podunavlja i Mediterana s nadom da će u nekom eventualnom europskom ‘commonwealthu’ osigurati svoju budućnost, mada je, zbog austrougarskog i talijanskog imperijalizma, računao i na južnoslavensko zajedništvo. Politička ideja, društvena svijest, zanosi, nade i očekivanja društvenih elita bile su ne samo isprepletene već i sukobljene do isključivosti. Srbijanska politička elita nije priznavala Hrvate kao narod – naciju već kao braću koju treba osloboditi iz ‘austrougarskog ropstva’ ne pitajući ih za taj čin, ili pak kao svoje protivnike koje treba svladati i njihovu zemlju anektirati u sastav Velike Srbije. Takva je ideologija izgledala vrlo maglovita jer je s jedne strane deklarirala kako su Srbi i Hrvati braća, jedan narod s dva imena, a s druge se strane javno govorilo i pisalo da će borba među njima ići sve do ‘istrage vaše ili naše’, s ‘proročanskom’uvjerenošću u nadmoć srpstva nad hrvatstvom.”