Početna stranica » Obični zdravi razum

Obični zdravi razum

138 pregleda

Na krilima blagonaklonih medija i obrazovnoga sustava, bizarne ideje prožele su društvo i redefinirale pojam normalnoga. Diljem Europe – osobito zapadne – zavladali su hedonizam i materijalizam, a svjetonazorsku dihotomiju dobra i zla istisnula je svjetonazorska dihotomija užitka kao najveće vrijednosti

Najnaprednija civilizacija ljudske povijesti nastala je u Europi. Utemeljena je na tri vrela koja simboliziraju tri grada: Jeruzalem, Atena i Rim. Jeruzalem, koji simbolizira demokršćansku biblijsku tradiciju, svijetu je podario jedinstvenu teologiju i etiku. Temeljna dihotomija judeokršćanske misli je dobro i zlo, a njihovo je mjerilo Bog, zbog čega je ono apsolutno, objektivno i postojano.

Biblijske vrijednosti

Iz Atene, iz klasične grčke misli, proizišla su filozofska razmatranja o svijetu, sustavna analitičnost čija je okosnica slobodoumno postavljanje pitanja i traženje ispravne metode na temelju koje se na njih može ponuditi odgovor. Iz klasične su grčke misli proizišle vrijednosti koje su u antičko doba bile najbliže biblijskima, poglavito u shvaćanju čovjeka i društva. Biblijsku i klasičnu grčku misao krasi vrjednovanje čovjeka kao bića uzvišena nad prirodom, bića koje je moralno svjesno i moralno odgovorno za svoja djela i nedjela te posjeduje besmrtnu dušu, bića koje je društveno, kreativno, radoznalo, pronicavo, nesputano praznovjerjem i morbidnim mitovima, produhovljeno i svrhovito.

I u biblijskoj i u helenskoj misli važnost se pridaje pismenosti, učenju, stjecanju mudrosti, te samorefleksiji i samokritičnosti. Zajedničko im je prepoznavanje vrhovne vrijednosti ljudskoga života; ni jedna druga civilizacija antičkoga doba u tome im se pitanju nije približila.

Na takva se teološka, antropološka, epistemiološka i aksiološka shvaćanja nadovezao pravni okvir koji je iznjedrio Rim. Uređenjem društva prema zakonima jednakima za sve, razdiobom vlasti, pravnom predvidljivošću i onime što se danas naziva vladavinom prava, u mnogim se krajevima europskoga kontinenta tijekom stoljećâ oblikovao pravno-državni okvir pogodan za slobodan razvoj znanosti, umjetnosti, tehnologije i gospodarstva.

Odbacivanje kršćanstva

Glavna je pokretačka snaga europskoga civilizacijskog napretka bilo kršćanstvo. Ono je bilo vezivno tkivo jeruzalemske teologije i etike, atenske znanstvene metodologije i rimskoga prava. Iz kršćanske slobode misli, znatiželjnoga propitivanja sebe i svega oko sebe, nastala su europska sveučilišta, te niz intelektualnih i duhovnih pokreta. Među njima su renesansa, humanizam, reformacija i protureformacija, prosvjetiteljstvo i industrijske revolucije sa znanstvenim otkrićima u skoro svakoj sferi postojanja. Golemi napredak u spoznajama i znanosti, osobito tijekom stoljeća mira između Napoleonovih ratova i Prvoga svjetskog rata, iznjedrio je optimizam glede čovjekovih sposobnosti da postigne sve što si zacrta, pa tako i savršeno društvo. Pretjerani optimizam glede čovjekova stanja i sposobnosti bio je posljedica uzdizanja razuma nauštrb biblijske antropologije. Utopijske su ideje i ambicije iznjedrile društvene pokrete od kojih su se neki prometnuli u totalitarne. Iz europske intelektualne tradicije, kao što je vjera u evoluciju društva ili rase, nastali su komunizam s podjelom svijeta na „zle” i „dobre” klase, te nacizam s podjelom svijeta na „nečiste” i „čiste” rase. Obje su se te ideologije u svojem razvoju pozivale na znanost, privukle milijune sljedbenika i na koncu izazvale najveće masovne zločine ljudske povijesti. Zajedničko totalitarnim idejama bilo je odbacivanje tradicionalnih vrijednosti i kršćanstva u svemu: u dogmi, u etici i u shvaćanju ljudske pale naravi i čovjekove sklonosti zlu.

Iz razdoblja totalitarnoga zla Europa je izišla slomljena, ali ne uništena.

Ideali slobode, miroljubivosti i vladavine prava ponovno su u njoj zaživjeli, ali je doba velikih ideja predtotalitarnoga razdoblja zamijenila idejna konfuzija koja se može obuhvatiti pojmom postmodernizam.

Europska samodestruktivnost

Europljani su se u drugoj polovici 20. stoljeća počeli posipati pepelom zbog svih zala koje su njihovi predci skrivili – a njih je bilo puno – uz sve učestalije zanemarivanje svega dobroga što su donijeli svijetu. Prepoznavanje vlastitih grijeha i zala na tragu je judeokršćanske samokritičnosti i uvelike je zaslužno za europski duhovni, intelektualni i materijalni napredak. No ovaj je put samokritičnost prerasla u mazohizam. Europom je, Brucknerovim riječima, ovladala „tiranija kajanja”. Avangardna ideja o plemenitom divljaku, toj idealističnoj suprotnosti umišljenoga, licemjernog Zapadnjaka, kako ju je začeo Montaigne, od vremena postmodernističke misaone konfuzije postala je, gotovo se može reći, srednjostrujaška. Ne zanemarujući brojne epizode iz europske prošlosti i baštine koje je trebalo kritički promotriti, doraditi ili odbaciti, dade se ustvrditi kako je europska samokritičnost prerasla u samodestruktivnost i u krajnje nezdravu suprotnost kadgod pretjerane eurocentričnosti.

Postmodernizam je Europu radikalno udaljio od jeruzalemske, atenske i rimske baštine, a približio je ludilu, konfuziji i bezakonju.

Na krilima blagonaklonih medija i obrazovnoga sustava, bizarne ideje prožele su društvo i redefinirale pojam normalnoga. Diljem Europe – osobito zapadne – zavladali su hedonizam i materijalizam, a svjetonazorsku dihotomiju dobra i zla istisnula je svjetonazorska dihotomija užitka kao najveće vrijednosti s jedne, te boli ili neugode koje po svaku cijenu valja izbjegavati s druge strane. Stariji su naraštaji abdicirali od odgovornosti prenošenja tradicije da bi se bavili sami sobom i svojim kućnim ljubimcima. Novije naraštaje ponikle u njihovoj sjeni, bez jasnih životnih vrijednosti, smjernica i autoriteta, oblikovala je kakofonija poruka, među kojima je najglasnija ona o relativnosti svega. Među europskom mladeži ne samo da je sve više onih koji nemaju pojma o svojim obiteljskim i civilizacijskim korijenima nego i onih koji više ne znaju jesu li muško ili žensko. Europa je duhovno, intelektualno i identitetski ozbiljno oboljela.

Izlječenje Europe nije nezamisliv i nedostižan ideal. Ona više nikada neće biti ono što je bila u viktorijansko doba, niti je razborito maštati o okretanju kotača povijesti unatrag. „Ne pitaj zašto su negdašnja vremena bila bolja od ovih, jer to nije mudro pitanje”, zabilježio je pisac Knjige Propovjednika (Prop 7,10). Europa je i prije prolazila kroz krize, ali je izvukla iz njih pouke i napredovala. Isto je moguće i danas. Iz perspektive posljednjih pola tisućljeća, današnja kriza nije ni najdublja ni najgora, ali jest najbizarnija. To je dobra vijest, jer početak njezina prevladavanja ne zahtijeva komplicirane formule, dubokoumne spoznaje ni veličanstvena djela. Za početak je sasvim dovoljno prepoznavanje vrijednosti običnoga zdravog razuma.