A što je zapravo red i običaj? Zar pri krštenju djeteta treba kumove opljačkati? Kupuje se sve za dijete, kao da će ono istom sutra zasnovati svoju obitelj. Zna se cijeli slijed poklona od kojeg se nipošto ne smije odstupiti. Netko je to propisao?! A svrha je postojanja kumova i ispunjenje njihove prvenstvene uloge biti tu kad roditelji budu u nemogućnosti baviti se djetetom, u slučaju smrti roditelja skrbiti za dijete. Kumovi su drugi roditelji, ali se to rijetko spominje, a još manje prakticira.
Važan je konzumerizam, materijalizam, sve što malom djetetu ne treba, a uz to ono traži takvu pažnju. Ali zato odrasli – natječu se tko će se više isprsiti, tko će više popiti, napuniti prostoriju dimom i prostotama, a dijete spustiti negdje u kut i zaboraviti. Usput se kucne u drvo da se ne urekne dijete! Vjenčanja, to je tek postalo urnebesno!
To je običaj…
Kod nas je ovo prenemaganje iz sapunica započelo nakon rata. Što društvo postaje siromašnije, to se običaji obogaćuju i preuzimaju mjesto pristojnosti. Toliko se vulgarizirala svadbena povorka – mladi, već pripiti, samo što ne ispadnu kroz prozore auta, mladence se zasipa rižom. Biznis se od toga napravio i stalno se u protokol ugrađuju novi elementi, kako se tko dosjeti ili prekopira iz nekog filma. Ljudi se zadužuju, podižu kredite, okupljaju ogroman broj ljudi. Često mladenci ubrzo nakon svadbe nestanu i sazna se da su u Njemačkoj, jer nisu uspjeli pokriti troškove pira. Stoga valja u bijeli svijet kako se ne bi sramotili i kako bi dugove vratili.
Materijalizam je očito preuzeo mjesto i pri krštenju, pri sklapanju brakova i pri odlasku čovjeka s ovoga svijeta. Postalo je normalno da se slijepo slijede običaji preuzeti tko zna kad i u drugačijim, vjerojatno opravdanim, okolnostima
Zapita li se itko zašto je bila potrebna takva ceremonija s tolikim brojem uzvanika, od kojih većinu mladenci ne poznaju? Što je s činom crkvenog vjenčanja? Crkvu se pretvara u poprište filmskih prizora vjenčanja. Ljute se mladenci ako župnik ne dopusti takve postupke. Kudi se svećenike i upravu, ne razmišlja se o biti crkvenog vjenčanja, o ozbiljnosti takvog postupka. Kad bi stali i porazmislili o riječima koje svećenik izgovara prije samog čina proglašenja braka, ne bi olako ulijetali u taj sveti čin, ne bi se oskudno odijevali i pazili bi dobro da ne propuste koju od uputa danih u predbračnoj pripremi. Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja! Čuje li itko ovu rečenicu ili je ona postala floskula koja se podrazumijeva, ali o čijem se smislu nema vremena razmišljati? Treba požuriti jer se već kasni, baš je ovaj svećenik odužio, a muzika čeka, hrana će se ohladiti, drugi gosti će doći a svatovi zapeli u crkvi…
Kako im godi ušima
A tek sprovodi! Pored tuge i žalosti, rodbini se valja angažirati oko mnoštva drugih poslova, a glavni su iće i piće. Običaj je sjediti u kući pokojnika. Očekuje se meza, piće, priče koje postanu nespojive sa svrhom okupljanja, a sjedi se beskonačno dugo, sve kao da se utješi ožalošćene i da ne budu sami. A ožalošćeni bauljaju uokolo, neispavani i umorni, poslužuju i pitaju se dokle će ovo trajati. Valja se pripremiti za sprovod. I traje to iscrpljivanje, da bi se sutra opet nastavilo. Najstrašnije je nošenje hrane i pića na groblje te kao nazdravljanje za pokoj duše! Kakve veze alkohol ima s dušom i komu je to potrebno?! Pokojniku sigurno nije. Vjerojatno tjelesima onih koji ostaju i koji se nikad nisu zapitali otkud ta praksa u takvoj tužnoj prigodi.
Važnije i vrjednije za dušu pokojnika jesu molitve. Umjesto trošenja novca na alkohol, novac bi trebalo usmjeriti na mise za pokojne. Kad se pokuša stati na put navedenoj praksi, toliki se otpor javlja da je to začuđujuće. Materijalizam je očito preuzeo mjesto i pri krštenju, pri sklapanju brakova i pri odlasku čovjeka s ovoga svijeta. Postalo je normalno da se slijepo slijede običaji preuzeti tko zna kad i u drugačijim, vjerojatno opravdanim, okolnostima. Tko ne želi dopustiti da ga voda nosi i tko ne želi slijediti nametnuto, ostaje osamljen i neshvaćen. Kao da je novo idolopoklonostvo na djelu.
Kako Pavao mudro upozorava Timoteja (2 Tim 4,3-5): „Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima. Od istine će uho odvraćati a bajkama se priklanjati. Ti naprotiv budi trijezan u svemu.”
