Oko Djeteta rođenog u Betlehemu, rođenog u uvjetima izrazite neimaštine i nesigurnosti – kako bilježe evanđelisti – okupili su se mnogi: anđeli, pjevajući zanosnu pjesmu uzdanja; pastiri, zatečeni neshvatljivom jednostavnošću zbivanja, moguće i praznih ruku, ali zasigurno potresene duše; mudraci, smjerni po dozreloj mudrosti, s kraljevskim darovima…
Svi koji su se okupili oko Djeteta, pošli su iz Betlehema obdareni. Obdareni u svojoj biti. I upravo je ta obdarenost temeljna betlehemska poruka. No ima u toj obdarenosti nešto osobito. Evanđelist bilježi da su anđeli, obraćajući se pastirima, rekli da im javljaju blagovijest, veliku radost za sav narod. Za sav narod.
Obdarenost Betlehemskim događajem nije nešto što je moguće zadržati za sebe. Premda je k njemu moguće pristupiti samo osobno, svime što čovjek jest, od njega se polazi k drugima. S drugima. Betlehemski događaj želi biti velika radost za sav narod. Ne samo za ponekog. Ne samo za odabrane, nego za svakoga. Bez razlike. Bog u svojoj malenosti i skromnosti rasipan je ljubavlju, rasipan radošću. Kroz njih Evanđelje progovara. Po njima je, ponajprije po njima prepoznatljivo.
Obdarenost Betlehemom upućuje na Betlehemsku odgovornost. Biti dionikom te odgovornosti osobiti je dar koji određuje i pokreće čitavo čovjekovo biće. Sve njegovo djelovanje. Može čovjek kroz svoje dane na mnoge načine biti bolno, prebolno okraden, temeljna istina o njemu i nadalje ostaje obdarenost. Ne okradenost. Pristati na okradenost, značilo bi zanemariti obdarenost. Otkloniti je kao nešto neželjeno. Kao nešto neprikladno.
Betlehemsko je, evanđeosko poslanje umnažati obdarenost. I unatoč tome što se toliki domišljaju na nebrojene načine umnažati okradenost, umnažati je mnogima, unatoč tome što okradenost ima snagu gušiti ono najbolje, ono božansko u ljudima i među njima – i ne samo unatoč tome, nego i upravo zbog toga – potrebno je živjeti obdarenost Betlehemom, živjeti je duboko proživljeno i snažno predano. Potrebno ju je živjeti u svim danima, u svim životnim okolnostima. Živjeti je obzirno i s iskrenim poštovanjem prema ljudima koji se susreću s tolikim nedaćama, prema ljudima koje nedaće sustižu i lome jedna za drugom. No zbog toga se ne smije zakloniti, utišati obdarenost Betlehemom. Potrebno je postojano je dijeliti.
Ne bi bilo dobro obdarenost Betlehemom shvaćati nečim prigodnim i površnim, nečim olakim, nečim što bi htjelo i smjelo biti predah od života, onoga zahtjevnoga. Ona je naime životna snaga, životna radost koju je Bog darovao čovjeku. Životna snaga i radost koju mu ne prestaje darivati.
Odmaknuti se – u ime ozbiljnosti – od Betlehema, od njegove bezazlenosti i nježnosti, od njegovih nadahnuća, imalo bi značenje odmaknuća od evanđelja. Imalo bi značenje okradanja sebe samoga, okradanja onih s kojima živimo.
Betlehem nije moguće nadrasti. Nije ga moguće nadrasti ni na Golgoti. I na Golgoti, naime, odjekuje anđeoska poruka pastirima. Ona je ispisana i na odvaljenom kamenu s groba. Upisana je u svakog čovjeka. I htjela bi biti upisana u sve naše odnose. U sve ono čime ispunjamo naše dane. Naša srca.
Malo je dana. U životima mnogih i neshvatljivo malo. No život svakoga od nas, svakoga čovjeka, obdaren je rođenjima: rođenjem Betlehemskog djeteta i našim rođenjem. Uz to bi htio biti obdaren i novim rođenjima tijekom darovanih nam dana. Htio bi biti obdaren postojanim preporađanjem, hrabrošću za srođenost s ljudima i Bogom.
Obdarenost Betlehemom poziv je da ne pristanemo na smrti u sebi i među nama, ma koliko ih bilo, ma kako strašne bile. Obdarenost Betlehemom poziv je na puninu života, na rasipnost životom.
Betlehem ima snagu sve nadjačati ako mu mi to dopustimo. Ako se mi za njega zauzmemo. Ako iskusimo da rođenje Betlehemskog djeteta dotiče – i prožima – rođenje i život svakoga od nas. I da nas upravo obdarenost Betlehemom uspravlja, upućuje jedne k drugima i uvodi u veliku radost. Za sav narod.
