Mnogi su mislioci tematizirali marginaliziranje kršćanstva u javnom prostoru Staroga Kontinenta. Europi se želi dati novo lice, posve lišeno sjaja njezinih jasnih duhovnih korijena i kršćanske duše. U tom se kontekstu izdvaja teza talijanskoga filozofa i političara Marcella Pere po kojoj u Europi bez Boga Europljani žive bez svoga pravog identiteta. Iako u tom stavu nije osamljen, njegov glas dobiva na snazi budući da se Pera određuje kao liberal i agnostik, a istovremeno, na razini političko-filozofske refleksije, tvrdi da zaborav kršćanstva i redukcija vjere na privatno uvjerenje dovodi Europu u stanje nepovezanosti i nestabilnosti. Ovdje ćemo donijeti neke njegove važne misli o europskom zaboravu kršćanstva, objavljenima u djelu M. Pera Zašto se trebamo zvati kršćanima?. Tekst koji slijedi izvadak je iz članka koji analizira Perinu misao: B. Vulić, „Veluti si Deus daretur”. Prilog raspravi o europskom zaboravu kršćanstva, u: Crkva u svijetu, 49 (2014.) 3, str. 295.–310.
Zaborav kršćanstva u neujedinjenoj Europi
Za Peru javni zaborav kršćanstva ima svoju očitu reperkusiju u činjenici da okupljene europske zemlje nisu stvarno ujedinjene. Posljedica je to nemogućnosti pronalaska zajedničke duše tih zemalja, kao prethodne i pretpolitičke snage koja stvarno ujedinjuje. Izvorno, s ocima Europe, demokršćanima i vjernicima K. Adenauerom, R. Schumanom, A. de Gasperijem i J. Monnetom, put ujedinjavanja Europe bio je bitno motiviran racionalnom dimenzijom kršćanstva kao jezgre zajedničkoga kulturnoga, moralnoga i vjerskoga nasljeđa europskih naroda. Pritom se nije zaboravljao ni gospodarski vid ujedinjavanja zajedničkih interesa s ciljem cjelovitoga očuvanja Europe na svjetskoj sceni.
U skladu s novom liberalnom teorijom, ujedinjenje je pošlo čisto ekonomskim putem, pod vidom zajedničkoga gospodarstva, pravde, vanjske politike i sigurnosti. Tako se „od duše prešlo na noge”. Temeljni je, dakle, problem što se Europa prvo ujedinila ekonomski, a onda pošla u potragu za stvarnim temeljem toga jedinstva koje se pokušalo naći u pravnom ujedinjenju, što je trebalo jamčiti potpisivanje i ratificiranje raznih zajedničkih dokumenata. Drugim riječima, „’Europejac’ više nije vlastito ime ili stroga odrednica, ne označuje toga građanina te nacije […] u toj geopolitičkoj zoni, nego zapravo člana nekoga neodređena kraljevstva načela, vrednota i prava”. Jednostavno rečeno, Europljani se ne osjećaju ujedinjenima.
Po definiciji, ujedinjavanje Europe mora počivati na jednom i za sve narode istom identitetu kao preduvjetu za europsku naciju i političku uniju. „Imati isti identitet znači osjećati istu idejnu pripadnost, uočavati veze bliskosti, solidarnosti, sudbine, obveza, prvenstveno obveze ljubavi i poštovanja prema vlastitoj povijesti, tradiciji i zemlji. Identitet znači identificirati se, ali i razlikovati se: tko kaže ‘mi’, samim tim se razlikuje od ‘drugih’.”
Povijesno i konceptualno, Europa taj identitet ne može pronaći izvan kršćanstva. Unatoč složenosti europske povijesti i tradicije – spuštene s triju brežuljaka: Sinaja, Akropole i Golgote, i njezina tri glavna grada: Atene, Jeruzalema i Rima – europsko „mi” uvijek se crpilo iz kršćanstva. Ono je Europi dalo krštenje, prethodnu snagu koja je oblikovala život i Europu u cjelini obilježilo Kristom. „Kršćanstvo je duša Europe ne zato što se nije pomiješalo s drugim kulturama, nego jer ih je objedinilo, artikuliralo, stopilo, složilo u sliku koja je zemlju na koju su se iskrcali Petar i Pavao pretvorila u ‘kršćanski kontinent’.”
Vraćanje današnje Europe na pravi put nailazi na velike zapreke. Prema talijanskom filozofu, prva je od njih suvremena svijest o multikulturalnosti same Europe koja podrazumijeva da većina (inače nositelj identiteta) treba biti krajnje osjetljiva prema manjinama radi suživota i trajnoga mira. Inzistiranje na kršćanskim korijenima većine u Europi vodilo bi u nove probleme i sukobe pa čak i ratove. No, ova se zapreka pokazuje samo kao praktična primjena druge i puno bitnije zapreke. Europa je prihvatila laičku jednadžbu za koju smo pokazali da je antikršćanska jer teži odbacivanju vjerskoga iz javnoga područja i utjecaja. Pritom nedostaje teorija i praksa što Europa zaista jest i što bi trebala biti da bude istinski ujedinjena. Spomenute zapreke tako Europi oduzimaju njezin „mi” bez kojega nema ni stvarnoga razlikovanja od „njih”.
Zaborav kršćanstva u srazu s relativizmom
Spomenuta distinkcija – „mi” i „drugi” – proizlazi iz identiteta shvaćenoga kao identificiranje, ali i nužno razlikovanje. Zato je za Peru posve legitimno i nužno svoj identitet, i sve dobro koje iz njega proizlazi, vidjeti kao vrijednosno bolji od drugoga. U dominantnoj ideji multikulturalnosti, pak, ovakvo gledanje na identitet nije korisno i ne odgovara pomami političke korektnosti, držeći kako se uvođenjem ideje boljega samo ukazuje na nedostatke drugih stvarajući u njima osjećaj nelagode. Osim što je beskorisno, čitanje identiteta pod vidom boljega je nemoguće jer ne postoje kriteriji po kojima se ovako zasnovan hijerarhijski može utvrditi. Tako smo došli do temeljnoga postulata relativizma suvremenoga liberalizma prema kojem ne postoje prethodni izvanjski kriteriji po kojima bi se mogle mjeriti ili zahtijevati vrednote određenoga identiteta i pripadajuće mu kulture. Zbog toga svaka kultura treba imati svoje kriterije vrijednosti koje drugi ne mogu procjenjivati, nego ih trebaju poštivati.
No, relativizam pokazuje i svoju nedosljednost kad ipak zastupa kako su neke vrijednosti (tolerancija, demokracija i sl.) bolje vrijednosti i moraju vrijediti za sve. Nad njima bdije i provodi ih laička država koja si, u maniri „državne religije”, uzima za pravo monopol u odlučivanju što je moralno dobro. Temeljeći se na zamišljenim idealima, takva država postaje paternalistička i totalitarna, diktatorski nastrojena spram kršćanskoga identiteta europskoga čovjeka. Relativizam i liberalizam na koncu se pokazuju kao inauguracije apsolutizacije jednoumlja koje se radikalno suprotstavlja kršćanstvu želeći ga potisnuti u posve osobno i privatno. Tako se, poentira Pera, u Europi danas odvija novi religijski rat između onih koji kršćanstvu, i općenito religiji, priznaju javni smisao i onih koji religiju reduciraju na privatnu i skrivenu sferu europskoga života.
Relativizam pogoduje i koncepciji da o tome što je uistinu dobro, a što zlo, može odlučiti i glasačka kutija, što ukazuje na vrludanje etičkih zakonodavstava između etike načela (koja je po sebi neosjetljiva za okolnosti) i etike posljedica (koja važe od slučaja do slučaja, određujući dobro na temelju posljedica), opet čineći nejasnim sama načela i njihovu predpolitičnost.
Prema našem autoru, relativizam ima još jednu slabost. On paralizira i razoružava Europu u srazu s onima koji niječu ili se protive poretku u kojem kao „mi” želimo živjeti. Iz te se paralize rađa osjećaj krivnje. Nahranjena relativizmom, većina se osjeća neugodno pred manjinom, počinje misliti da je bezobzirna i neosjetljiva za razlike. Postaje nesigurna i počinje se stidjeti svoga, makar nejasnoga, „mi” strahujući od novih sukoba i neprijatelja. Zajednički identitet time dodatno slabi, a manjine obdarene ustupcima polako zauzimaju mjesto identiteta većine. Europa zato izgleda kao da se predaje, a ne ujedinjuje: ona je „utvara koja se posvuda materijalizira, ali je nigdje nema. Moćna, ali neodlučna. Bogata, a nekonkurentna. Poželjna, ali nepristupačna. Mišićava, ali miroljubiva. Ni međuvladna ni zajednička. Uvijek na pola puta”.
Europa treba dušu
Za Peru, Europa se treba priznati kršćanskom ako se hoće ujediniti i ako hoće uspješno integrirati drukčije. Budući da je kršćanska vjera na kulturološkoj i etičkoj razini dala odlučujući doprinos u formiranju europskoga identiteta, ta povijesna činjenica treba biti odlučujući čimbenik formiranja još uvijek nepostojećega europskog jedinstva, kao i odgovor na pitanje što je specifično europsko i zašto europski narodi imaju iste moralne vrijednosti. Drugim riječima, snaga stvaranja jedne europske nadnacije leži u njezinoj zaboravljenoj duši koju treba crpiti iz svoga kulturnog identiteta, kojemu kršćanstvo pripada na konstitutivan način. Put pronalaska te duše put je svojevrsne duhovne promjene koja vodi novom načinu života veluti si Deus daretur – kao da Boga ima.
Danas se europske države razumijevaju kao sekularne, odnosno laičke, što bi značilo da europske države nisu konfesionalne i da njihovi građani imaju pravo da im se ne nameće odnos prema vjeri. Pera, očito, ovo ne dovodi u pitanje jer predstavlja stečevinu europske civilizacije, u svojoj biti prouzrokovane gibanjima u samom kršćanstvu. No, pritom se ne smije zaboraviti sljedeće: ako se u svim važnijim dokumentima tvrdi da europske države priznaju i poštuju temeljna ljudska prava, to znači da ta ista prava prethode državi, odnosno da pripadaju čovjeku ukoliko je čovjek. Prema tome, europske sekularne države moraju postati svjesne da su njezini moralni temelji prethodne snage koje proizlaze iz judeokršćanske tradicije čovjeka stvorenoga na sliku Božju. Govoriti, pak, kako ti temelji leže u čistom humanizmu, značilo bi ili upotrebu drukčijega načina izražavanja za isti sadržaj ili pak rastjelovljenje i razvodnjavanje stvarnoga povijesnog vrela istih prava.
Europa treba dušu da bi se ujedinila i zato „Europa treba vjersku dimenziju”. Iako je tijekom povijesti kršćanstvo donijelo razne podjele unutar europskih naroda, povijesno ostaje neprijeporno da stoji u temelju europskoga identiteta koji je oblikovao te iste narode. Zato je za Peru europsko priznavanje javne funkcije kršćanske religije na kulturološkoj i etičkoj razini nužno ako ta ista Europa ne želi izgubiti samu sebe. „I danas odgovornost pred Bogom i ukorjenjivanje u velikim vrijednostima i istinama kršćanske vjere – vrijednostima koje idu izvan pojedinih kršćanskih vjeroispovijesti, jer su svima zajedničke – jesu sile neophodne za izgradnju ujedinjene Europe koja je mnogo više od jedinstvena gospodarstva: zajednica i utvrda prava, ne samo za sebe samu već za čitavo čovječanstvo.”
Kršćani po vjeri i kršćani po kulturi
Europski moto „ujedinjeni u različitosti” podrazumijeva integraciju. No, ako se javno u Europi treba živjeti veluti si Deus daretur polazeći od kršćanskoga identiteta, znači li to da se pod integracijom misli na obraćenje vjerskih manjina na kršćanstvo? Za našega je autora upravo kršćanski identitet Europe jamstvo koje razgraničuje pravu integraciju od drskosti i netolerancije jer je kršćanska poruka bitno univerzalna u navještaju dostojanstva svih ljudi. Prema tome, tko u kršćanstvu vidi zapreku za uključivanje svih u europski život, u konačnici podržava dezorijentiranu i lošu europsku savjest.
No, u skladu s već ukazanim Perinim razlikovanjem kršćanina po vjeri i kršćanina po kulturi, postaje razvidno da se za pravu integraciju ne traži vjersko nego građansko obraćenje. Priznanje kršćanstva kao duše koja ujedinjuje ne dovodi do toga da svi u Europi trebaju postati kršćani vjernici. Ali svi trebaju biti europski državljani. Što to konkretno znači? Jednostavno rečeno, spomenuto će se postići ako svaka manjina prevede europske vrijednosti (ili barem sadržaje europske Povelje) u rječnik svoje kulture. Uspješna integracija, koja počiva na spomenutom prevođenju, zato podrazumijeva nužna odbacivanja onih dijelova kulture manjina koje se očito protive europskoj, zatim reinterpretaciju onih dijelova koji su dvojbeni u odnosu na europsku kulturu, kao i osuvremenjivanje onih dijelova kulture za čiju se potrebu ukaže ta nužnost u suživotu s europskom kulturom.
Prevođenje europskih vrijednosti u jezik pojedine manjinske europske kulture proizlazi, dakle, iz same naravi uspješne integracije te zdravih uzajamnih interesa koji se ne zasnivaju na relativizmu. Ići drugim putem, značilo bi dodatno slabjeti europsku povezanost, pri čemu bi Europa postajala sve manje privlačna kao posebno i poželjno mjesto. Svjedoči to i činjenica da današnji pristupi integraciji nisu doveli do pravoga učinka. Štoviše, na Europu se sve više počinje gledati kao na priliku za osvajanje. Tome na poseban način svjedoči i relativizam koji, svojom praksom multikulturalnosti i osjećajem stida i straha spram manjina, kao dominantna svijest i dalje oblikuje europsku forma mentis.
U kontekstu kritike relativizma i ukazivanja na njegovu štetnost teološki je posebno vrijedna Perina teza prema kojoj međureligijski dijalog – shvaćen u užem i tehničkom smislu kao doktrinarni dijalog vjera – nije moguć. Odnosno, takav je dijalog otpočetka osuđen na neuspjeh budući da mu se pretpostavlja teološki zajedničko tlo koje jednostavno ne postoji. Dijalog se, kako ga se općenito shvaća, redovito odvija u okviru spremnosti na preispitivanje vlastite istine, sve do njezinih ozbiljnih korekcija pa i odbacivanja pojedinih dijelova. Takav, nazovimo ga doktrinalni dijalog, očito nije moguć a da se sama istina ne dovede ozbiljno u pitanje, što je posve neprihvatljivo. Prema našem autoru, dakle, međureligijski dijalog treba razumijevati i voditi kao međukulturalni dijalog, pri čemu se dogmatska jezgra, ali i njezine interpretacije, ne mogu dovesti u pitanje jer dijalog ovdje ne može biti instrument otkrivanja istine. „Dijalog se, dakle, ne može voditi o istini Alahovih riječi, nego o posljedicama koje ljudi iz njih izvuku, o učinjenim djelima. Ne može, dakle, biti međureligijski, nego međukulturalni. Ne smije se raspravljati, recimo, o Trojstvu, o pretvorbi, nego se mora raspravljati o jednakosti, jednakopravnosti, slobodi, snošljivosti itd.”
Tako shvaćena narav i svrha dijaloga zasnovanoga na kulturalnim, a time i etičkim posljedicama u osnovi religioznoga opredjeljenja, odnosno na usporedbama različitih vjerskih sustava kroz njihove kulturne posljedice, princip je koji dopušta i da se pojedina vjera, s njezinim utjecajem na kulturu, označi kao vrijednosno bolja od druge, pri čemu ovo bolje ide onkraj suda koja je vjera prava ili kriva. Ako se dijaloškom usporedbom da zaključiti da jedna vjera bolje poštuje temeljna ljudska prava, odnosno time proizvodi bolje kulturne posljedice, za nju se može reći da je kao takva bolja u odnosu na druge. Za Europu bi to značilo postojanje povijesnoga i kulturološkoga kriterija prema kojem bi za nju kršćanstvo, odnosno europski način života koji u kršćanstvu pronalazi svoj identitet, bio bolji od drugih.
Zaključno
Pera se zalaže za vrijednosno ujedinjenje Europe, koje zaboravom kršćanstva i dalje ostaje neostvareno. Izvorne premise liberalizma i projekta ujedinjene Europe trebaju nanovo osvijetliti istinu da izvan kršćanstva Europa ne može pronaći svoju dušu kao prethodnu snagu koja će sve Europljane ujediniti u jednu europsku nadnaciju koju oblikuje isti kulturološki identitet i koju prožimaju iste moralne vrijednosti. A to je prvi preduvjet političkoga i gospodarskoga ujedinjenja Staroga Kontinenta.
„Jedinstvo u različitosti” po definiciji traži i moguće je samo s vlastitim identitetom kao osnovnim uvjetom jedinstva i različitosti. Baš kao što se nekoć kršćanstvo pokazalo u jedinstvu Mojsijeva zakona, grčkoga razuma, rimskoga prava i svojstava germansko-slavenskih naroda. Europljani stoga trebaju iznova početi živjeti kao kršćani po kulturi.
