Ljudi se, kaže Borges, rađaju kao platonisti ili kao aristotelovci. On to možda i ne zna, možda nikad nije čuo za Platona i Aristotela, možda ne sluti vrstu i značenje razlika među njima i možda čak ne zna da se te razlike uopće mogu uspostaviti i artikulirati, a ipak i on sudjeluje u raspravi započetoj u trećem stoljeću starog doba. Sudjeluje i opredjeljuje se između svijeta koji je potekao iz ideja, krećući se iznutra prema vani, i svijeta koji je osnova za izvođenje ideja, kasnijih od sebe, svijeta nastalog kretanjem izvana prema unutra. Sudjeluje i opredjeljuje se jer na ta pitanja ne odgovaraju (samo) znanje i svijest nego čitavo biće; do njih se, uostalom, i ne dolazi racionalno nego doživljajem, ne “logično” nego “estetično”. Ta se pitanja najprije osjećaju i doživljavaju, pa te onda misle (ako se uopće misle); zato se na njih najprije odgovara osjećanjem i doživljajem, pa tek onda racionalnim instrumentima; i zato se na njih odgovara bez obzira na to jesu li se ona logično formulirala ili nisu. Zato je on platonist ili aristotelovac, znao za to ili ne znao, čuo za njih ili ne čuo; zato se on opredjeljuje za jednu stranu u vječnoj raspravi, makar ne znao za raspravu i za njezine strane. Opredjeljuje se jer on kao platonist ili kao aristotelovac, kao ezoterik ili kao egzoterik, gleda na javor iza svoje kuće, ulazi u vodu, poseže za voćkom i sluša pčelu. U toj se raspravi opredjeljujemo doživljajem a ne znanjem, na pitanje o “smjeru svijeta” odgovaramo uzdahom i izdahom, bojom kose koju smo jednom osjetili pod jagodicama, strahom od guštera, ljubavlju prema zelenom voću i snom kojim smo se oprostili od djetinjstva. Svim tim odgovorima upisujemo se u raspravu koja nas uistinu ne zanima i za koju možda i ne znamo.
Racionalno i estetsko znanje
I dobro je što ne znamo jer je ona istinska a sudjelovanje u njoj iskreno upravo onda kad je nesvjesna i kad se vodi strahom, snom, slikom, čežnjom.
Subjekt prethodnog pasusa, “on” o kojem se govori i koji tako strasno raspravlja ne znajući da to čini jesam ja, onaj koji piše. Najprije nisam znao ni za tu raspravu ni za njezine sudionike, a onda sam, kad sam za nju doznao, vjerovao da u njoj sudjelujem kao aristotelovac, kao realist, kao egzoterik. Valjda zato što Platon loše govori o piscima i sanja o dobro uređenoj državi. A sve vrijeme sam se, dišući i strahujući, sanjajući i jedući, opredjeljivao kao platonist. Radovao sam se zapisima i orficima i njihovu kultu, radovao se Eru Armeniosovu i njegovoj priči o zbivanjima u kojima duša sudjeluje na onom svijetu, uživao u tablicama bića koje su pravili hermatičari i prepoznavao nešto blisko u himnima sv. Franje koji govore o solidarnosti bića i dubokoj korespondenciji među njima. Ne kažem da sam nekad osjetio vuka kao brata ili vatru kao sestru; ne kažem da sam makar u snu bio na poljani koju Er opisuje u desetoj knjizi “Države”, niti kažem da sam samostalno opazio neku od korespondencija tako dragih hermeticima. Nisam. Ali jesam osjećao radost prepoznavanja pred svim tim slikama, jesam s užitkom čitao sve te tekstove i jesam za njih imao razumijevanje koje bih nazvao estetskim jer je zasnovano na cjelokupnom doživljaju i utoliko je, po vrsti i po stupnju, različito od logičkoga, racionalnog razumijevanja. Znanje koje imam, na osnovu njihovih tekstova, o Franjinoj bratskoj solidarnosti s vukom i vjetrom; o raspravama basranske Iskrene braće sa životinjama ili o njihovom boravku u Duhovnom gradu; o pitagorejskom doživljaju broja, o alkemičarskom snu o Homunculusu, o Rabijinoj nesposobnosti da stekne bilo kakvu predodžbu o Iblisu … sve to znanje, kažem, kvalitativno je drugačije od racionalnog, logičkog, prenosivog znanja, a nazivam ga estetskim zato što sadržaj tih tekstova na osnovu čitanja znam onako kako bih ga znao da sam iskusio to o čemu oni govore. Empedoklo Akraganćanin mi je objasnio da se to događa zato što se nešto moje, nešto iz mene, odaziva tim tekstovima jer se u njima prepoznaje. “Vodom u sebi vodu, a vatrom vidimo vatru”, kaže Empedoklo najavljujući niz platonista pa i samog Platona (koji začudo jest platonist) koji tvrde da u svijetu prepoznajemo i čak vidimo samo ono što već imamo u sebi. Tako se, kaže mi Empedoklo, moj ezoterizam prepoznavao u slikama, u predodžbama, u strukturi imaginarnog ezoteričkih tekstova i odazivao se tome u čemu se prepoznaje. Tako sam shvatio da sam, sve misleći kako sam aristotelovac (egzoterik), godinama bio platonist (ezoterik) i da sam se tako loše osjećao u svojoj koži uglavnom zato što sam živio i mislio u različitim smjerovima.
Svjetlo je nešto moje
Istu vrstu znanja imam o pet eona, muško-ženskih bića, vječnih i vječno dvostrukih, o kojima govore gnostici; istu vrstu razumijevanja imam za Platonovog Aristofana koji govori o ljudskoj dvostrukosti; istu vrstu su-osjećanja zasnovanog na prepoznavanju vlastitoga srodnog iskustva imam za toltečkoga Quetzalcoatla koji nije pristao na utjelovljenost koja ga je odvela iz njega samoga. To znanje, to razumijevanje i ta “osjećanja korespondencija” imaju, čini mi se, nešto slično gnostičkome odzivu duše na Zov Svjetlosti i Svjetlosnog Svijeta, slično barem utoliko što predodžbe, slike, sadržaji, pohranjeni u mojoj imaginaciji toliko duboko da ni sam za njih ne znam na ove slike reagiraju isplivavanjem iz podsvijesti, dakle reagiraju samo-prepoznavanjem. Sasvim izravno rečeno, na uzbudljive ezoteričke slike živog Svjetla reagiram kao na nešto svoje, kao na nešto što znam. To čitam i učim upravo onako kako uče Platonove duše: sjećam se nečega što uistinu ne mogu znati. Neću reći da se to moja duša sjeća drame koju zapriječeno Svjetlo doživljava, ali neću reći ni da se ne sjeća. Neću o tome reći, u formi izravne tvrdnje, naprosto ništa jer se o tome nema šta izravno reći. Ali sigurno znam i posve izravno tvrdim da se nešto krajnje moje, sasvim unutrašnje i dublje od svakoga svjesnog znanja, uznemiruje i raduje ezoteričkim sanjarijama o svjetlosti u kojima prepoznajem neko znanje starije od mene i sasvim, sasvim moje, prisnije mi i bliže od moje vlastite kože.
Ezoteričke slike Svjetlosti uznemiruju me (i istovremeno umiruju jer ih prepoznajem) onako kako me je oduvijek uznemirivao jezik za koji sam jednom rekao da posreduje između nas i Boga. Poput jezika, svjetlost odsutno dovodi u prisutnost a prisutno izmiče u odsutnosti; poput jezika, svjetlost sve pomiruje i izjednačava, pokazujući razlike; poput jezika, svjetlost je u svemu (mi vidimo stvar zahvaljujući svjetlosti koja, boraveći u njoj, daje stvari osobinu vidljivosti, govorili su stari) i time izjednačava sve stvari, a istovremeno upravo ona, svjetlost, pokazuje razlike među njima i daje svakoj stvari njezinu neponovljivu pojedinačnost.
Ovako sam oduvijek osjećao, iako nisam znao da ovako osjećam i mislim. Po tome sam zaključio da sam rođen kao platonist. Kad sam, međutim, sabrao sve ljude koji slično osjećaju i misle, od Stesihora i Empedokla do danas, zaključio sam da to i nije neko određenje. Možda su, zapravo, svi ljudi platonisti, možda i nema ljudi u kojima se neka sjećanja, mnogo starija od njih, ne uznemire pri susretu sa svjetlom i riječju.
Dževad Karahasan
(Svjetlo riječi, IX/1991, br. 100−101 (srpanj/kolovoz), str. 9.)
