U posljednjoj strofi himna Veni creator molimo Duha da nam pomogne da upoznamo Presveto Trojstvo: da otkrijemo Oca, da upoznamo Sina i da vjerujemo u Njihova Duha. Usput da kažemo, sedmu strofu Himna, koja je kasnije dodana kao trinitarna doksologija, nije sastavio autor Raban Maur, pa je nećemo obrađivati. Ovu posljednju kiticu predstavljamo detaljnije jer je važna za našu vjeru u trojedinoga Boga. Dakle, na koncu Himna upućujemo Duhu tri molbe: da upoznamo Oca, da upoznamo Sina Njegova i da upoznamo Duha Njihova. Himan ponovno usmjerava naš pogled i misli prema Bogu i vječnosti. Više ne govori o povijesti i Crkvi, o neprijateljima i opasnostima, o duhovnoj borbi i izboru. Od povijesti spasenja, ili kako su oci govorili, od ekonomije spasenja, sada prelazi na teologiju (= gledanje Boga), na intimni život u Bogu. Od onoga što Duh čini u povijesti sada prelazi na ono što Duh jest u Trojstvu. Dakle, Himan, kao i Biblija, ne slijedi red bitka nego red povijesti, red iskustava. U stvarnosti, prvo postoji Duh Sveti u sebi, u svojim trojstvenim odnosima, a onda dolazi njegovo djelovanje u stvaranju svijeta i otkupljenju čovjeka. Međutim, u našoj spoznaji, prvo dolazi djelovanje Duha koje smo iskusili u povijesti spasenja, pa tek kasnije, na osnovi toga iskustva, dolazimo do spoznaje tko je Duh u sebi, odnosno spoznajemo da je Duh treća božanska osoba.
Zanimljivo je da Himan uključuje i nas u ovaj trojstveni horizont. Za razliku od apstraktnoga razmišljanja o dogmi Presvetoga Trojstva, ovdje se radi o molitvi u koju smo i mi uključeni. Molimo Duha da nam pomogne da preko njega upoznamo Oca i Sina. Radi se, dakle, o trojstvenom odnosu: Duh Sveti – mi – Otac, i Duh Sveti – mi – Sin. Samo nam Duh može pomoći da spoznamo da se zovemo i jesmo djeca Božja po vjeri, da pripadamo Božjoj obitelji.
Zahvaljujući Duhu prvi kršćani su došli do vjere u Trojstvo. Trojstvena vjera se rodila iz iskustva koje su imali o Bogu kao Ocu i Sinu kao Gospodinu, uz pomoć Duha. On je prve kršćane poticao iznutra da Boga zovu Abba-Oče, a Isusa Krista Kyrie-Gospodine. Tako su prihvatili posve novu ideju o Bogu kao zajedništvu ljubavi između Oca, Sina i Duha Svetoga. Naravno, to iskustvo trojstvenoga Boga temelji se na objavi o Ocu i Parakletu, koju je donio Isus.
Isto iskustvo možemo imati i mi danas. Tamo gdje iskusimo prisutnost Duha na osobit i jak način, kao što je tzv. krštenje u Duhu, istovremeno otkrivamo i Trojstvo. To otkriće nije apstraktno, racionalno i teološko nego životno i konkretno. Tada nam i molitva postaje trojstvena: Otac nas upućuje na Sina, Sin upućuje na Oca, a Duh Sveti nas ponovno uči i potiče da govorimo Abba (Oče) i Marana-tha (Dođi, Gospodine). Pomazani Duhom Svetim, kao da ulazimo u jednu obitelj, u kojoj tri ljubljene Osobe predstavljaju jedna drugu pred nama. Kao da nam Otac govori: Ovo je moj ljubljeni Sin! Kao da nam Sin kaže: Ovo je moj ljubljeni Otac! Kao da nam obojica govore: Ovo je naš ljubljeni Duh! Prepustimo se vodstvu Duha da nas kroz razmatranja i molitve uvodi sve dublje u veliko otajstvo Presvetoga Trojstva koje je izvor i uvir našega života. Dok razmatramo o otajstvu trojedinoga Boga, kao da na maloj lađi želimo preploviti neizmjerni ocean ili kao da malim krilima želimo doletjeti u Nebo. Budimo svjesni da bez pomoći Duha ne možemo sami ploviti u dubine i letjeti u visine neizmjernoga Trojstva.
Dođi, Duše Sveti! Uvodi nas što dublje u istine naše vjere. Udijeli nam dar spoznaje Oca. Daruj nam milost da bolje spoznamo Sina. Otkrij nam samoga sebe. Nauči nas da Oca oslovljavamo kao svoga Tatu, da naše srce radosno kliče: Abba, Oče! Usadi u naša srca čežnju za Spasiteljem. Nauči nas ustrajno moliti: Maranatha. Dođi, Gospodine Isuse! Dođi u naša srca, dođi u naše obitelji, dođi u naše molitvene, župne, redovničke zajednice i donesi svoj mir i sklad. Dođi, Gospodine, i uspostavi svoje kraljevstvo ljubavi i mira u ovom našem razdijeljenom i nemirnom svijetu. Amen.
