Giuseppe Verdi znao je govoriti: „Torniamo all’antico e sarà un progresso” – „Vratimo se među stare i to će biti napredak”. Doduše, to mi katolici znamo i bez Verdija, ali zgodna je njegova misao kao uvod u ovo kratko promišljanje o jednom danas zaboravljenom piscu i njegovu djelu, a koji nam može omogućiti „napredovanje” u mišljenju, i to u ovom vremenu bez mišljenja, mišljenja bez starih. To je sv. Ciprijan i njegovo djelo De mortalitate, (O smrtnosti). Ciprijan ga je napisao u trenutku kada je kuga godinama harala Rimskim Carstvom. Pogledajmo kako taj antički svetac tješi kršćane u vremenu njihova koronavirusa. A pritom, tko zna, možda nam se dogodi „napredak” u razumijevanju raznih pošasti našega vremena.
Prvo, budući da svijet propada, piše Ciprijan, Božje kraljevstvo, nagrada života i radost vječnoga blaženstva sada su sve bliži. Stoga nema razloga za strah i tugu: „Smrti se može bojati samo onaj koji ne želi ići Kristu, a ne želi ići Kristu onaj koji ne vjeruje da počinje vladati s Kristom.” Nažalost, primjećuje afrički biskup, a i ja zajedno s njim, mnogi su kršćani potpuno utučeni nevoljama, mukama i suzama ovoga svijeta jer im nedostaje vjere, jer nitko ne vjeruje u istinu koju nam Bog obećava, a to je istina vječnoga života. Zato, budi kao sv. Terezija Avilska koja je rado gledala na sat i pritom mislila kako je s prolaznošću vremena sve bliže Gospodinu. Opsjednuti smo svojim ručnim i inim satovima. Nemam ništa protiv te navike, nastavimo samo gledati na svoje satove, ali pritom mislimo na to kako zaista više nemamo vremena. Vrijeme je kratko, i mi ćemo uskoro stati pred Gospodina.
Drugo, kršćani su dakako i dalje, nastavlja Ciprijan, tijelom povezani s cijelim ljudskim rodom, ali su „po duhu razdvojeni”. Ta se razdvojenost očituje – tu mi je Ciprijan osobito drag – u tome što smo mi kršćani prihvatili biti vjernici pod uvjetom da nas u ovom svijetu čekaju veće muke od onih koje imaju nekršćani. Za razliku od nekršćana, mi vodimo bitku s đavlom. Dakle, i mi patimo zajedno s ostalima zbog kuge, koronavirusa i drugih nedaća ovoga svijeta, ali to nije sve. Ukoliko smo kršćani, patimo daleko više od svih ostalih jer smo u dalekoj većoj agoniji, u bitki smo s đavlom. Što se, dakle, čudiš patnji ovoga svijeta. Kršćanine, pozvan si na veću patnju!
Treće, kršćani u svijetu nikad ne mrmljaju protiv Boga, nego uzdišu, vape i jecaju. Štoviše, kršćani uopće ne mrmljaju u ovom svijetu, nego sve nevolje podnose postojano i strpljivo: „Predraga braćo, ne smijemo mrmljati u nevoljama, nego sve, što god nam se dogodi, trebamo postojano i strpljivo podnositi.” I ako ti se dogodi neka nevolja, primjerice umre ti žena, dijete ili prijatelj, tada – piše on dalje – to nije razlog za sablazan, nego za borbu: takvi događaji ne smiju oslabjeti i slomiti vjeru, nego u borbi ju još više ojačati. I istina je: ljudi duha nikad ne mrmljaju, nego mijenjaju svijet, strpljivošću i postojanošću, vapajem i jecajem.
Četvrto, razlika između vjernika i nevjernika jest u drukčijem razumijevanju boli. Za Ciprijana nevolje ne samo da ne smiju udaljavati vjernike od istine kreposti i vjere, nego nas po boli trebaju jačati. Nažalost, mi smo društvo koje izbjegava bol, društvo koje mrzi bol. A bol je spasonosna. Bol utiskuje potrebu za drugim, za Bogom. Bol takoreći traži ruku drugoga, Boga. Možda tek u boli – kad nam umre ljubljena osoba – otkrijemo što nam je ona značila. Tek u boli će nam zaista početi nedostajati ljubljena osoba, koja nam sada toliko ne nedostaje i koju zato ne volimo do kraja.
Peto, kršćanin je vojnik, on je stalno u ratnoj spremi – molitva, post, milostinja – protiv đavla i vlastitih poroka, spreman na početak duhovnoga rata. Vrijeme kuge (koronavirusa) i ostalih bolesti nije ništa drugo nego početak toga duhovnog rata. Kršćani sada, upozorava Ciprijan, trebaju pokazati tko su oni zaista: hoće li kao zdravi služiti bolesnima, hoće li okrutne osobe odustati od nasilja, hoće li se pohlepnici, barem od straha pred smrću, ostaviti pohlepe, hoće li bezbožnici napustiti svoju nevjeru, oholost. Dakle, za kršćane vrijeme svake pošasti jest prigoda da se, spremnošću na smrt, duhovno uvježbavaju, da budu, ako je potrebno, spremni radosno podnijeti mučeničku smrt, spremni na progonstvo od ovoga svijeta. Jednom riječju, vrijeme pošasti nije vrijeme kad bismo trebali misliti na svoje sprovode, nego kako se uvježbavati za radost mučeništva (exercitia sunt nobis ista, non funera).
Šesto, „samo onaj želi ostati u svijetu, koji je opčinjen svijetom i kojega ovaj laskavi i lažljivi svijet, sa svojim zavodljivostima zemaljske požude, obuzima”. E, Ciprijane, ne bi dobro prošao da danas to napišeš, već bi te napali da nisi „vjeran zemlji”. Ah, a tko je bio vjerniji od tebe zemlji i zemljanima, od tebe koji si baš zato što si se odrekao zemlje, toliko ljubio zemlju, svoje bližnje. Pozivaš nas da se prisjetimo da smrt nije izlazak (exitus), nego prijelaz (transitus) i iskorak (transgressus) u vječnost. U tom duhu čitamo: „Ako je naša radost vidjeti Krista i ako smo bez radosti dokle god Krista ne vidimo, kakva li je to sljepoća duha i kakva je to ludost da toliko volimo nevolje, muke i suze ovoga svijeta i da ne hitimo radije radosti koju nam nitko ne će oduzeti?” „Predraga braćo, uvijek razmatrajmo i mislimo na to da smo se odrekli svijeta i da ovdje živimo samo kao gosti i stranci.”
I dodao bih još jednu misao za kraj. Sve pošasti, nevolje i muke ovoga svijeta same od sebe tjeraju nas iz ovoga svijeta, svijet nam u svim svojim nevoljama na sav glas viče da ne trebamo ljubiti svijet, nego Spasitelja.
