Ne jednom bio sam u prilici nakon preminuća nekoga bliskog ili nekoga na neki mi način poznatoga, pregledati i – u određenoj mjeri – srediti njegovu osobnu ostavštinu, i to onu najosobniju: osobne zapise – rukopisne i elektroničke, korespondenciju, uzgredne bilješke, fotografije, izreske iz novina… Bilo je to potresno iskustvo, gotovo kao da dotičem čije srce, čiju dušu. Redovito je bila riječ o ostavštini bez materijalne vrijednosti, ali od osobitoga značenja. Kroz to mi se potvrđivalo ono kako sam doživio neku osobu, a katkada je bilo i iznenađenja: lijepih iznenađenja koja bude osmijeh, pa i ushit, i bolnih iznenađenja koja svjedoče o skrivenoj boli, o boli prešućenoj i najbližima. Upoznavši se s time, bolje sam razumio čiju osobnost i život, čiju snagu i krhkost.
Tako je s ostavštinom ljudi nekih – nazvat ću ih: pomalo prošlih – naraštaja. Dirljivo je s koliko su pažnje i osjećajnosti sređena neka pisma, neke fotografije, pa i neki ‘papirići’ koji ni na koji način ne odaju zbog čega su kome bili od značenja, a koji su mu, posve očito, bili dragocjeni. Listovi papira ispisani rukom, strojopisno… fotokopirani, printani… fotografije unatrag nekoliko naraštaja…
Na sve su to, na neki način, oslanjali svoje pamćenje, svoju dušu. Pogledati, uzeti u ruku neku ‘neznatnost’ značilo im je poći putovima kojima je bilo tako dobro prolaziti, zbog kojih je vrijedilo živjeti. U tim ‘neznatnostima’ sačuvano je toliko i izrečenoga i nerečenoga, sačuvani su razgovijetni – i oni manje razgovijetni – tragovi susreta. Kad bi o tome što trebalo reći, bilo bi to odviše skromno, odviše nesigurno, tako da je jednostavnije i primjerenije šutjeti i suzdržano i sa zahvalnošću pamtiti plamen koji je u svoje vrijeme osvjetljavao čiji put, osvjetljavao mu misli. Jer plamen je živio, živio na najbolji način kako je posred tko zna kakvih vjetrova svijeta i vremena uzmogao.
Svatko od nas za svojih dana na različite načine živi i od sjećanja, i na ono nedugo minulo i na ono što se zbilo prije podužega vremena, sve od najranije dobi. Dobra sjećanja oplemenjuju i osnažuju čovjeka i dobro je imati o što ih osloniti: na predmete čvršće ili krhkije, pa i one gotovo nestvarne, pa ipak dovoljno pouzdane da budu oslonac.
Jednoga dana netko će se zateći i pred našom ostavštinom kušajući nam iščitati dušu i u nekim možda nedovoljno uočenim slojevima. I uvijek će barem ponešto ostati zastrto, gotovo tajna. Ali do toga dana s blagošću ćemo čuvati sve te sitnice koje nas na tolike tihe načine određuju. I razvedruju.
U nekim vremenima bilo je teže stvarati i sabirati te tragove života, tragove sjećanja. Bilo je teže sačuvati ih u mijenama vremena. To smo skrbniji bili, to smo im se više posvećivali i marnije sklanjali na pouzdana mjesta, nadohvat ruke i duše.
Danas je lako ispisati poruku, nešto uslikati. Nemali je broj onih koji u jednom danu napišu toliko poruka, uslikaju toliko toga, što je nekada bilo jedva moguće i kroz poneku godinu, pa i kroza sav život. No što od toga ostane? Koliko je onih koji danas ne upoznaju rukopis voljene osobe – čak ni svoj rukopis? Koliko je onih koji se ne potrude izraditi fotografije, nego se zadovoljavaju slikama u računalu ili mobitelu? Danas je sve te elektroničke zapise i slike posve lako stvoriti – i izgubiti. I čini se da oni nemaju ono značenje, onu vrijednost, koju su nam pisma i slike imali nekada.
O što će se za života osloniti duše onih koji ne mare za tragove svoga hoda, svojih sjećanja? Što će ostati nakon njihovih dana nepoznatome nekome za iščitavanje čije osobnosti, čijega života? Dobro je bilježiti i čuvati sjećanja i za sebe i za svoje najbliže, za svoju djecu, i njihovu djecu. Jer – ako ne sada – jednom će nam ustrebati. Jednom će ih poželjeti. Dobro je već danas potruditi se oko ispunjenja njihovih pitanja i potreba, njihove čežnje.
