Kad bismo tražili ličnost koja je u 19. st. najsnažnije djelovala na razvoj hrvatskog naroda, vjerujem da bi se golema većina složila da je to bio Josip Juraj Strossmayer, đakovački biskup. Već smo ranije, na ovom mjestu »Svjetla riječi« prikazali njegovu veličanstvenu katedralu u Đakovu (v. SR, br. 80). Sad bi trebalo da toga izuzetnog čovjeka prikažemo i s ostalih gledišta. Ipak, u kratkom članku možemo pružiti samo djelić, samo par crta njegove ličnosti i samo nekoliko mrvica iz njegova bogatog djelovanja, koje će barem malo osvijetliti njegov lik.
Pokazat ćemo 1) u najkraćim crtama njegov život, 2) njegovo pomaganje kulture i prosvjete 3) njegovo zauzimanje za sjedinjenje crkava. Ne obrađujemo ovdje njegovo ostalo crkveno i političko djelovanje ne stoga što ono ne bi bilo važno jer za to nema dovoljno mjesta.
1. Strossmayer se rodio u Osijeku g. 1815. Iako ima njemačko prezime, on je bio svjestan Hrvat. Njegov pradjed Pavao doselio se kao vojnik iz Linza u Hrvatsku oko 1750. i u novoj se postojbini oženio Hrvaticom a potomci iz tog braka potpuno su se pohrvatili. Njegov unuk, biskupov otac, tek je ponešto natucao njemački i osjećao se sasvim Hrvatom pa je g. 1848. zbog toga i trpio a majka mu nije ništa znala njemački. Otac, tek ponešto pismen, bavio se trgovinom konja i goveda.
Mali Josip-Juraj svršio je u rodnom gradu nakon osnovne škole šest razreda franjevačke gimnazije a onda dvije godine filozofije u Đakovu. U Budimpešti je završio teologiju za četiri godine i postao svećenikom 1838. Nakon što je dvije godine bio kapelan u Petrovaradinu, otišao je na daljnji studij bogoslovlja u Beč i tamo g. 1842, postao doktor teologije i onda bio namješten u Đakovu kao profesor (1842-1847). Zatim je bio imenovan dvorskim kapelanom u Beču i jednim od trojice upravnika čuvenog zavoda Augustineum.
I u Budimpešti i u Beču on se upoznao s mnogim mladim ljudima posebno iz slavenskog svijeta, tako napr. s glasovitim Slovakom Janom Kotlarom. Jedan od tih njegovih znanaca (Metel Ožegović) preporučio ga je banu Jelačiću za đakovačkog biskupa a ovaj ga je za tu službu predložio caru. Prijedlog je podržao i đakovački biskup J. Kuković. Tako je Strossmayer g. 1849, sa 34 godine, postao biskup. U toj službi proveo je više od 55 godina, sve do svoje smrti g. 1905.
Izvanredno nadaren i marljiv, živahan i brza duha, pristupačan, duhovit i prijatan u društvu, stekao je i solidnim školovanjem i općenjem s drugima, široku humanističku kulturu. Uz ostala znanja mogao je držati tečne govore i propovijedi na hrvatskom, latinskom, njemačkom i francuskom jeziku. I svoje govore na I. vatikanskom saboru (od kojih je jedan trajao preko dva i po sata) nije čitao nego slobodno govorio!
Bio je ispunjen sviješću da život mora upotrijebiti u službi Bogu i narodu i toga se je vjerno i ustrajno držao. Pri tome ga je sve do duboke starosti, služilo odlično pamćenje a i zdravlje mu je, izuzev u mladosti, bilo vrlo dobro. Sve je to pridonijelo da njegovo djelo bude tako veliko i raznoliko.
2. Strossmayer je, kako se čini, najveći dobrotvor hrvatskog naroda. Potpomagao je crkvene ustanove, narodne pothvate i pojedince važne za kulturu. Pomogao je obnovu i uzdržavanje Zavoda sv. Jeronima u Rimu a tako i gradnju brojnih crkava drugdje u domovini. Posebno je zadužio bosanske franjevce ne samo time što im je sagradio bogoslovno sjemenište u Đakovu nego i posebnom brigom za mlade bogoslove kroz više od dvadeset godina, dok su oni studirali u njegovoj blizini. Biskup je podigao milosrdnicama samostan u Đakovu, a tako i preparandiju i dječačko sjemenište u Osijeku. Pomogao je brojnim hrvatskim gimnazijama (u Osijeku, Rijeci, Vinkovcima, Varaždinu i Senju); gradu Splitu pritekao je u pomoć prilikom njegova uređivanja. Isto tako pomogao je brojnim kulturnim društvima, narodnim čitaonicama i knjižnicama. Naprosto je nemoguće pobrojiti sve obilje tih njegovih darivanja.
Među najznantnije darovnice spadaju svakako one koje se tiču Zagreba: osnutka novoga, modernog sveučilišta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Galerije slika. Pri tome je on znatnim dijelom pomogao ne samo izgradnju zgrada za te ustanove, nego je darovao i golemu zbirku (256) umjetnina, od kojih je najviše bilo slika starih talijanskih slikara. Pomagao je u obilnoj mjeri tiskanje djela u Jugoslavenskoj akademiji ali i inače. Kao primjere možemo navesti barem dva: izdanje Rječnika Akademije, koji kad je u naše vrijeme završen, broji 23 golema sveska; izvan Akademijinih izdanja »Zbornik narodnih makedonskih pjesama« Konstantina Miladinova. Isto je tako pomogao piscima otkupljivanjem znatnog broja primjeraka njihovih knjiga, nekad i preko stotine. Pomagao je školovanje mladih ljudi i one koji su već radili na kulturnom polju – slikare, književnike, učenjake. Kupovao je za narodne ustanove (Akademiju, Arhiv, Sveučilišnu knjižnicu) vrijedne knjige i rukopise a nekad i čitave ostavštine. Tako je Zagreb, i tim načinom, izrastao u pravo kulturno središte.
Ne manje treba istaknuti Strossmayerovu zaslugu za najvredniji jugoslavenski dnevni list iz naše prošlosti »Obzor« (ranije: »Pozor«). On ga je pomogao i pri osnutku ali i kasnije omogućavao njegovo izlaženje a tako je to radio i prema dalmatinskom »Narodnom listu«, koji je izlazio u Zadru.
Treba dodati: Strossmayer nije pomagao samo hrvatski narod nego i druge južnoslavenske i slavenske narode: Slovence, Srbe, Crnogorce (Štamparija na Cetinju), Makedonce, Bugare, Čehe. Nije npr. pomagao samo Matici hrvatskoj, nego i Matici srpskoj i Matici slovenskoj.
To pomaganje nastavilo se i onda kad je on imao i preko glave briga kako da ostvari svoj najzamašniji pothvat – đakovačku katedralu, koja je progutala 1,200.000 forinti (danas bi to bilo više od deset milijuna dolara).
Vrijednost njegovih darova leži i u tome što je on svojim primjerom potakao i na neki način prisilio i predstavnike vlasti a i pojedince da i oni dadnu svoj doprinos općoj stvari; Strossmayer nije mogao ni za Jugoslavensku akademiju, ni za Hrvatsko sveučilište učiniti sve sam, ali je i svojim zauzimanjem i prednjačeći u davanju novčane potpore učinio da se ostvare velike i potrebne stvari unatoč jadnom političkom položaju Hrvata u to vrijeme.
Odakle mu tolika sredstva?
Đakovačka biskupija imala je velike posjede: oko 70.000 jutara zemlje, većinom šuma. Čim je postao biskupom, pobrinuo se da se to golemo gospodarstvo (uz ostalo: farme konja, goveda, svinja) pametno iskorištava, da bude unosno i da donosi ploda. Imao je u tome uspjeha a njegova je veličina da je novac odatle obilno ulagao u dobre svrhe, prvenstveno za kulturni i prosvjetni napredak hrvatskog naroda, iako je i za redovno uzdržavanje svojih crkvenih ustanova imao i velikih izdataka.
3. Jedna od glavnih misli-vodilja Strossmayerova života bilo je sjedinjenje Katoličke i Pravoslavne crkve. Još od mladih godina osjećao je to kao goruću potrebu. Razjedinjenost slabi kršćanstvo kao cjelinu a napose slabi slavenski svijet. S obzirom na vjerske istine, naglašava đakovački biskup, među katolicima i pravoslavcima nema razlike osim u pitanju papina prvenstva.
Da bi se to jedinstvo ostvarilo, Strossmayer je zastupao da slavenski katolički svijet a prvenstveno Hrvati prihvate slavensku liturgiju, koju jedan dio njih već posjeduje. Nju je on smatrao mostom za sjedinjenje jednih i drugih. U tu svrhu postigao je da se g. 1893. otiska novi glagolski misal a u svom sjemeništu zaveo učenje staroslavenskog.
Kod pape Leona XIII. on se zauzeo da se slavenski apostoli Ćiril i Metod proglase svecima cijele Crkve i da papa izda, g. 1880, svoju poznatu okružnicu o njima »Grande munus«. Sam je revno promicao štovanje svete braće.
Vjerovao je u veliko poslanje koje je Providnost namijenila Slavenima a napose Rusima pa im je u tom smislu i čestitao 900. obljetnicu krštenja sv. Vladimira. Time je izazvao gnjev austrijskog cara ali se on zbog toga nije dao smesti; smatrao je da radi po zapovijedi svoje savjesti.
Poticao je Rusiju da sklopi konvenciju (konkordat) sa Sv. Stolicom. To bi bilo korisno ne samo za brojne katolike ruskog carstva nego i za samu Rusiju, jer bi joj podiglo ugled u zapadnom svijetu. Isto je tako nastojao da to učini i Srbija i Crna Gora. U svojim nastupima (propovijedima, okružnicama i razgovorima) poticao je svoje svećenstvo i puk na snošljivost, miroljubivost i ljubav prema pravoslavnima.
Svoju katedralu, za koju je žrtvovao ne samo golem novac nego i dvadesetak godina brige i rada, posvetio je uz ostalo i jedinstvu crkava; na njezinu pročelju piše: »Slavi Božoj, jedinstvu crkava, slozi i ljubavi naroda svoga«.
U najpoznatijim svojim nastupima na I. vatikanskom saboru, kojima je proslavio i sebe i svoj hrvatski narod, misao o jedinstvu crkava bila je njegova osnovna pobuda. Strossmayer nije nijekao položaj pape u Crkvi ali je smatrao da ne bi bilo prikladno da se papina nezabludivost kad nastupa kao učitelj opće Crkve proglasi članom vjere. Držao je da bi to bila nova, krupna smetnja za sjedinjenje crkava. – Napomenimo ujedno i da je bio vrlo pomirljiv prema protestantima.
Djelovanje ovog čovjeka zarezalo je duboke brazde u stvarnost našeg naroda i naše Crkve. On je stvorio djela koja još i danas u našem narodu traju, djela s kojima istupamo pred zajednicu kulturnih naroda. On je stoljeće prije II. vatikanskog sabora snažno naglašavao misao ekumenizma i njegovao duh snošljivosti i pomirenja. On se ponosio što je član hrvatskog naroda a mi se danas s pravom ponosimo što je on naš.
