Tema o Božjem milosrđu neiscrpna je, jer se radi o velikom otajstvu kršćanske vjere. Za razumijevanje nekih vidova Božjega milosrđa poslužit će nam misli Blaisea Pascala. On piše: “Kako su oholost i lijenost dva izvora naših grijeha, Bog nam je otkrio u sebi dvije odlike kojima će se one izliječiti: svoje milosrđe i svoju pravdu. Pravdi je svojstveno da obara oholost, kako god naša djela bila sveta…. Milosrđu je svojstveno da suzbije lijenost, sokoleći ljude na dobra djela, prema riječima: Božja dobrota poziva na pokoru… I tako, ne samo da milosrđe ne odobrava mlitavost, nego je naprotiv izričito pobija.” Izabrao sam upravo ove Pascalove misli o milosrđu da se suprotstavim uobičajenom shvaćanju Božjega milosrđa, a to je lijenost, mlitavost. Tako mnogi misle da govor o Božjem milosrđu relativizira čovjekovu grješnost, da čovjeka ostavlja onakvim kakav on jest, da ugrožava Božju pravednost, izručujući nas duhu modernoga vremena “neozbiljnosti”. Naime, u modernom duhu neozbiljnosti sve je postalo neozbiljno, čovjek se neozbiljno ophodi sa svim stvarnostima, pa tako i s Bogom i sa svojim vlastitim grijesima. Jedino što je još ostalo ozbiljno jest on sam i njegov ego. Možda je to razlog da čak i neki teolozi nevoljko i zabrinuto pristupaju ovoj jubilejskoj godini, ona im se čini kao uvod u neozbiljnost kršćanske vjere. Drugi pak uopće ne razumiju kršćanski govor o Božjem milosrđu pa često pod tim mnogo toga razumijevaju što uopće nema nikakve veze s milosrđem te tako i sami uzrokuju navedenu neozbiljnost vjere.
Zato su Pascalove misli tako rasvjetljujuće i važne. Francuski mislilac nam kazuje da nas Božje milosrđe poziva na pokoru, odnosno na obraćenje. Pravednost liječi od oholosti, jer kad se usporedimo s Božjom pravednošću, uviđamo koliko smo bijedni te postajemo ponizni. Božje pak milosrđe ne dopušta nam da ustrajemo u lažnoj poniznosti koja je jedna od značajki našega doba. Kakva je to lažna poniznost? U lažnoj poniznosti čovjek se miri sa sobom, sa svojim grješnim stanjem: “Aha, takav sam i ne mogu se mijenjati”; “Nema meni spasa, previše sam grješan i drukčije ne mogu”; “Preveliki su moji grijesi da bi Bog uopće htio imati posla sa mnom” itd. Tako je lažna poniznost tankoćutno sebeljublje, ustrajanje u svojem vlastitom egu, ona je izvanjsko sažalijevanje nad sobom, iza kojega se zapravo krije neka vrsta užitka u vlastitoj samodostatnosti. Jednom riječju, u lažnoj poniznosti čovjek ostaje kod sebe i pritom još koristi izliku da je Bog pravedan, strog, da i zbog toga ne može izići iz sebe i promijeniti sebe, obratiti se.
A govor o Božjem milosrđu upravo se tomu suprotstavlja. Milosrdni Bog ne da nam mira u našem samodostatnom i samosažaljujućem egu. Bog se ne miri s našom grješnošću, s našim sebesažaljevanjem, s našim samodostatnim egom. Jer, Bog nije opterećen našom grješnošću, kako mi inače jesmo jedni prema drugima, da nam ne bi uvijek iznova pružao novu mogućnost novoga početka, obraćenja i promjene. Bog u svojem milosrđu dolazi k nama, hrabri nas i daje nam snagu da uz njegovu pomoć izlazimo iz sebe, da se prestanemo egoistički pomirivati sa sobom, da naprotiv počnemo hrabro sebe mijenjati. Stoga je Godina milosrđa jedan golemi poziv na golemo djelovanje, na obraćenje i na novi život. Poslušajmo opet Pascala: “Umjesto da kažemo: ‘Kad u Bogu ne bi bilo milosrđa, morali bismo uložiti sve napore za krjepošću’, moramo, naprotiv, reći da upravo zbog toga što u Bogu ima milosrđa, moramo uložiti sve napore.”
Zato je velik blagoslov za nas da nam milosrdni Bog ne da mira u ovoj Godini milosrđa. Bog ne želi lažni spokoj našega sebeljublja, nego nas poziva na nemir obraćenja koji vodi istinskom miru. A istinski mir dolazi od obraćenja: izlaziti iz sebe i dolaziti k Bogu, koji u svojem milosrđu uvijek izlazi iz sebe i dolazi k nama.
