Početna stranica » O ljubavi

O ljubavi

331 pregleda

Jedna od danas najljepših i najkorištenijih, ali i najopterećenijih i najiskorištavanijih riječi jest ljubav. Svi govore o ljubavi, svi se pozivaju na ljubav, a opet je tako malo ljubavi danas. Stoga je prijeko potrebno kršćansko razlikovanje duhova, da bi se vidjelo što mi kršćani podrazumijevamo kad govorimo o ljubavi.

Ako pozorno čitamo Novi zavjet, tada uočavamo da se ljubav nikad ne shvaća sama u sebi. Ljubav je u Novom zavjetu uvijek izričaj i snaga vjere (1 Sol 1,11). Kršćanska ljubav jest ljubav ukoliko proizlazi i svoju snagu crpi iz vjere u Isusa Krista. Gotovo svaki novozavjetni tekst govori o ljubavi. Dovoljno je samo sjetiti se poznatoga Himna o ljubavi u 1 Kor 13. Ali to isto vrijedi i za vjeru. Vjera je toliko bitna da se Kristovi učenici ne nazivaju ljubiteljima, nego vjernicima. Na vjeri, a ne na vlastitoj spoznaji i na vlastitom iskustvu, počiva odnos s Kristom. Ni spoznaja, ni filozofija, ni pamet, ni mudrost, ali ni iskustvo, ni emocije, ni doživljaji ne dovode do Isusa Krista. Samo vjera! Vjera je slušanje Božjega glasa, Božje objave u Isusu Kristu. To je slušanje koje zahtijeva odluku za slušanjem, a to je poslušnost. Vjera je tako poslušni pristanak razuma i volje (Rim 1,5). U vjeri čovjek poslušno izručuje svoju spoznaju i volju Isusu Kristu, ulazi u odnos povjerenja s njim. Zato je teško vjerovati, jer se u čovjeku sve protivi vjeri, on svoj život želi neposlušno temeljiti na svojem bogu, bogu vlastite spoznaje i iskustva. Ne ulazeći u ostale detalje novozavjetnoga poimanja vjere, za nas je važno da čovjek iz tako shvaćene vjere biva u cijelosti preobražen. Njegova spoznaja i iskustvo postaju drukčijima, on je zaista obukao novoga čovjeka (Ef 4,24), postao je novi čovjek. To je čovjek in Christo, u Kristu, kako Pavao neprestano naglašava.

Kristova ljubav nenadmašna je, to je ljubav koja ljubi do kraja, do predanosti vlastitoga života za nas, koji i nismo vrijedni Božje ljubavi.

Vjera u Isusa Krista preobražava cijeloga čovjeka, pa tako i njegovu ljubav. Kršćanin nikad ne ljubi zato što ljubi, kršćanin uvijek ljubi in Christo, u Kristu. Ljubav za kršćanina nije emocija koja dođe i prođe, kršćanin ne ljubi jer se zaljubljeno osjeća. Kršćanin također ne ljubi zbog humanističkoga ideala, on ne ljubi čovjeka zbog čovjeka. Naprotiv, kršćanin je svjestan da zapravo sve govori protiv ljubavi. Dobro zna da je ljubav protivna samoodržanju, protivna borbi za goli život, da čovjek zapravo ljubavlju više gubi nego što dobiva u ovom svijetu. I povrh svega, kad pogledamo konkretnoga čovjeka, budimo iskreni, je li on zaista vrijedan da ga se ljubi? Teško. Zato je kršćanin realist, priznaje da nije sposoban ljubiti, da snagu za ljubav ne nalazi u sebi, nego u onom koji nas je prvi ljubio, a to je Isus Krist (1 Iv 4,10-11). Kristova ljubav nenadmašna je, to je ljubav koja ljubi do kraja, do predanosti vlastitoga života za nas, koji i nismo vrijedni Božje ljubavi. Mi smo grješnici, slabi i ograničeni, ali ipak Bog iz ljubavi umire za nas, grješnike (1 Kor 15,3). I ne samo to. On sklapa s nama takvima savez (Lk 22,20), savez vjernosti, kakvi god mi bili, dobri ili zli. Zaista, divne li Kristove ljubavi!

U tom smislu čin ljubavi za kršćane dolazi iz čina vjere, ljubav proizlazi iz odluke vjere u Isusa Krista: u vjeri znamo da nas Krist ljubi i zato ljubimo. Mi ne ljubimo jer smo sobom raspoloženi za ljubav, nego ljubimo jer smo odlučili ljubiti. Bez Krista teško ljubimo, bez Krista ne ljubimo istinski. Jer, kad susretnemo druge ljude, ograničene, zle, ružne, drukčije vjere i rase, drukčijih svjetonazora, sve se u nama protivi ljubavi. Ako ih ne mrzimo, onda ih uopće ne doživljavamo, ili se pak pozivamo na toleranciju, što je često samo druga riječ za ravnodušnost. Ali, kad se sjetimo koliko nas je Bog u Isusu Kristu ljubio, kad pogledamo na Kristov križ, na Krista koji je predao svoj život za nas, bijednike i grešnike, kad priznajemo da je Bog, stvoritelj i temelj ove zbilje, sama ljubav, tada ne možemo ne ljubiti. Kristova nas ljubav goni (2 Kor 5,14), tjera nas da ljubimo druge zbog Krista, da ih ljubimo kakvi god oni bili, zli ili dobri, vjernici ili nevjernici, da ih ljubimo i onda kad ništa ne osjećamo spram njih, ma još više, da ih ljubimo i onda kad zaista ljudski gledano uopće nisu vrijedni ljubavi. Takva je ljubav saveza, ljubav koja je u vjeri sklopila savez s Kristom da će uvijek ljubiti, što košta da košta. To je ljubav onkraj sentimentalnosti i običnoga poštovanja, ljubav koja djelima ljubi sve i svakoga. To je ljubav koja ljubi i onda kad se sve urotilo protiv nje, kad je sve želi rastaviti od Kristove ljubavi (Rim 8,35).

Eto tako kršćani ljube, ljube jer vjeruju u Isusa Krista, ljube jer kao vjernici slave euharistijskoga Isusa Krista, ljube jer kao vjernici primaju Isusa u Crkvi, u njezinu nauku i u njezinu služenju. Ljube, jer su in Christo. Istinska ljubav jest ljubav iz vjere, istinska ljubav jest ljubav u Bogu, in Christo. Zato, kad se umorimo od ljubavi i kad posumnjamo u ljubav, dovoljno je samo pogledati na Križ: vjerovati i hoditi u ljubavi (Ef 5,2).