Početna stranica » Martin Luther

Martin Luther

236 pregleda

O 500 godina reformacije pokušat ćemo analizirati tri temeljna načela protestantizma, njegova postignuća i izokrenuća.

Prvo načelo jest sola fide. Samo je vjera ona koja dovodi čovjeka do Isusa Krista. Samo je vjera ona koja čovjeku daje istinsko utemeljenje vlastita života. Do Isusa Krista ne dovodi razum, filozofija, kultura, znanost. To sve prije odvodi od Isusa Krista. Ondje gdje bi se vjera temeljila na nečem sigurnom, a to je razumsko i sekularno, potom Crkva, sakramenti, hijerarhija, vjera bi bila ukinuta. Ona bi se pretvorila u malograđanštinu, slizala bi se s kulturom, bila bi puki nastavak sekularnosti i crkvenjaštvo. Vjera je pak nepovjerenje u sebe i povjerenje u Boga, ona je osobna odluka, herojski čin izlaženja iz sebe, a time vrhunski egzistencijalni čin. Ali, kako je moguće da se Lutherovo poimanje vjere izokrenulo u svoju krajnost, a to je da današnjim protestantizmom (a možda i katolicizmom) ne vlada više sola fide, već sola ratione? Razlog je taj što se čin vjere izdvaja iz objektivnoga poretka, a to je Crkva, hijerarhija i sakramenti. Vjera postaje vrhunski čin subjekta, ali na kraju zbog neprisutnosti objektivnoga (crkvenoga, hijerarhije) propada u toj subjektivnosti. Štoviše, ta subjektivnost ostaje krajnje nesigurnom te se sigurnost traži u nečem drugom, izvanjskom. Kako to više ne može i ne smije biti Crkva, to postaje razum, razum određenoga vremena. Tako se Lutherov strastveni boj za vjeru izokrenuo u mlako razumsko pametovanje u protestantizmu (a možda i u katolicizmu).

Kako je moguće da je, unatoč nevjerojatno razvijenoj biblijskoj znanosti u protestantizmu (također i u katolicizmu), Sveto pismo postalo tako strano? Naime, današnja je teologija sve samo ne biblijska, jer nema uopće povjerenja u Sveto pismo

Drugo načelo jest sola scriptura. Ono što mene oduševljava kod Luthera jest činjenica da on, na tragu svih velikih antičkih i srednjovjekovnih teologija, svu svoju teologiju gradi na Svetom pismu. Njegova je teologija isključivo biblijska teologija. Luther ima nevjerojatno povjerenje u snagu Božje riječi, on svaku teološku misao nastoji utemeljiti uvijek polazeći od Svetog pisma. Kad čitate Lutherove tekstove, kao da čitate samo Sveto pismo. Melodija Svetog pisma odjekuje njegovim tekstovima. Tekstovi su živi, oni su napisani poput Božje riječi, koja se može i treba propovijedati. A onda opet pitanje: kako je moguće da je, unatoč nevjerojatno razvijenoj biblijskoj znanosti u protestantizmu (također i u katolicizmu), Sveto pismo postalo tako strano? Naime, današnja je teologija sve samo ne biblijska, jer nema uopće povjerenja u Sveto pismo. Ili je pak ona egzegetska, ali njezin je pristup takav da nema veze sa Svetim pismom. Zašto? Jednostavno rečeno, Sveto je pismo prestalo biti knjiga Crkve. Prepušteno je samovolji pojedinaca i njihovu tumačenju. Kriterij interpretacije nije više Crkva, nego vlastiti subjektivni doživljaj, ili pak opet razum, razum određenoga vremena. I tako se i ovdje sola scriptura izokrenula u nulla scriptura modernoga protestantizma (također i katolicizma). K tomu, kako bibličari više ne mole Sveto pismo (osobna molitva, liturgija), njihovi su tekstovi doduše vrhunski znanstveni, ali bezdušni, racionalizirani i sekularizirani. Više je možda bilo Biblije tamo gdje se ona molila na koljenima i živjela s Crkvom, nego danas gdje se ona analizira u teološkim i drugim kabinetima.

Treće načelo jest sola gratia. Luther se s pravom usprotivio Erazmu. Ne dovodi do Krista ljudska narav, humanizam. Tko u svjetlu Svetog pisma pogleda ljudsku narav, tko se suoči sa sobom, mora i treba priznati koliko je ljudska narav korumpirana, grešna, bijedna. Izvući sebe iz grešnosti ne može čovjek svojim silama, nego to može jedino Božja milost. A danas? Tko danas još govori o milosti u protestantizmu (također i u katolicizmu)? Milost je u cijelosti nestala, ostala je ljudska narav: sola gratia izokrenula se u sola natura. Zašto? Milost je u Luthera shvaćena izvanjski, ona ne zahvaća čovjeka iznutra i ne preobražava ga. Čovjek i dalje ostaje grešan kao i prije, samo mu milost kazuje da Bog ne gleda tu njegovu grešnost. Drugim riječima, čovjek ostaje iznutra i dalje sekularnim, jer čovjek ne (su)djeluje s Bogom. Stoga se ne treba čuditi da je milost postala obična izvanjska apstrakcija te na koncu iščeznula. Tako je, nažalost, u današnjem protestantizmu Erazmo definitivno pobijedio.

Imajući u vidu rečeno, današnjoj sekulariziranoj protestantskoj, a i katoličkoj teologiji, više su nego ikada potrebna ova tri načela. No, kako je sam Luther pridonio u mnogo čemu njihovu izokrenuću, potrebno je ipak drukčije razumijevanje tih istih načela.