Fascinantni Kundera opisao je u samo jednoj rečenici sve što mi mislimo da je život – „Život je slika za ništa, nacrt bez slike”. To ništa je polje bez granica, avantura za radoznale, za pitanja i moguće odgovore, a može i bez odgovara. Najsigurnije je bez odgovara, odgovor zapravo i ne znači puno, kome i čemu odgovori?! Kao vlasnici ničega, odgovori ne postoje, svi odgovori su u srcu jer srcem se najbolje vidi.
Srce me je povelo na prvo hodočašće, kroz Bosnu do Asiza, od Rame do Jajca, pa do putova Franje Asiškog. Kao najstariju hodočasnicu ni loši tereni, ni visoke temperature nisu me zaustavili, moja radost neizvjesnosti bila je daleko od svakoga iskušenja. Pobijediti sebe i podići višu ljestvicu izdržljivosti znači punoću života koja sokovima snage hrani biće koje može sve. Čitav put je bio u stilu Franje Asiškog – skromnost, pokornost i priprema na oprost, duboki oprost. Pješačenje, ustajanje u ranu zoru prije svih radi pripreme obroka, zajednička kupaonica, a onda put Franjinih svetišta. Nerijetko čujemo od bližnjih kako su nekome nešto oprostili, skloni smo opraštanju riječima ali u duši ostaju ožiljci, a to ne znači oprost. Dok je ožiljaka, nema oprosta. Oprost donosi radost, oslobođeni ste, čisti, ponovno rođeni. Znam da je teško, ali ako želite sebe osloboditi boli i one neprijatne tjeskobe koju nosimo u sebi, nemate drugi izbor od pobjede nad sobom.
Srce me je povelo i na drugo hodočašće, od Kraljeve Sutjeske do Olova, pa opet do Asiza, još zahtjevnije s puno iskušenja. Godina više, a oko mene mladost koja se spremala sa svojim duhovnim asistentima (oni sjajno rade s mladima), ali nedostaje im onaj dio koji ide iz obrazovnoga sustava a tiče se općega obrazovanja. Oduševljenost djelima poznatih umjetnika od 13. do 20. stoljeća bazilike sv. Antuna Padovanskog jedan je od primjera koji treba otvoriti novo poglavlje u pripremi mladih ljudi. Raspoloživo vrijeme ne dozvoljava otvaranje svih pitanja tijekom obilaska ovih prelijepih svetinja.
Nekako tako prirodno bez ikakvoga upitnika u zraku krenula sam putovima sv. Franje i ove godine, kroz Banjaluku i okolicu, i ponovno do Asiza. Ovogodišnji hod po Bosni, kroz entitet Republika Srpska, donio je more novih pitanja kao i oduševljenost fratrima i svećenicima koji duboko vjeruju u smisao svoga ostajanja uz ostatke ostataka od nekadašnjega puka koji je raseljen. Mnogo je iskušenja na tom neizvjesnom putu kao i sučeljavanja s posljedicama koje opet od njih ne zavise.
Posljednje tri godine kroz Bosnu je propješačeno više od 400 km kroz ne samo hrvatska već i kroz srpska i bošnjačka mjesta, sela i gradove. Napaćeni bosanski čovjek je prigrlio, nahranio i napojio djecu i usput ispričao po neku svoju priču. A priče su o ljubavi prema susjedu i dubokom poštovanju susjedne vjere. Odlazak srpskih domaćina sv. Ivi u Podmilačje svake godine ili pak bosanska nena koja svako dijete bez obzira na vjeru želi nahraniti, ili priča o episkopu Andreju Frušiću i biskupu Alfredu Pichleru iz 1969. godine kada je razorni zemljotres pogodio Banju Luku te su se mise koje je predvodio biskup Pichler održavale u pravoslavnoj crkvi. Sve su to primjeri koji bosansku svakodnevicu trebaju činiti boljom.
Djeca, mladi framaši znali su biti zbunjeni. Od roditelja su pojedini čuli da su drugi i drukčiji neprijatelji, a fratri im propovijedaju kako kršćani trebaju u svakom čovjeku gledati brata ili sestru. Dakle, da bi roditelji educirali sami moraju educirati.
Vrlo pozorno slušam propovijedi fratara (fra Antonija Baketarića, fra Josipa Jazvića, kao i ostalih fratara na ovim putovima, kao i nagovore sestara franjevki bez kojih je ovaj put nezamisliv) koji govore mladima uzrasta od 14. do 19. godine. Žao mi je što cijeli svijet ne čuje te propovijedi, to učenje zajedničkom životu a ne suživotu, priče iz daljnje i bliže povijesti koje govore istinu bez obzira na to jesu li one bile afirmativne ili ne po hrvatski narod, priče koje mladom čovjeku daju temelj za život. Priče o franjevcima i njihovu učenju i djelima zaista su za ozbiljne školske udžbenike.
Osobni rast je ozbiljan i dugotrajan put, mnogo je onih koji bi željeli iskoraknuti ali komfor, nepoznato i neizvjesno se uvijek ispriječi. To su naše neizlječive bolesti. Nažalost, nismo spremni priznati sebi da smo zbog toga nesretni i zaista, neizlječive bolesti nose tugu sa sobom, a tuga… Kao što se Franjo nakon bolesti transformirao, tako i moja životna transformacija kreće nakon bolesti. Srce me vodi na putove za moje okruženje nerazumne, ali to je nebitno, navikla sam na nerazumijevanje, osude i podsmijeh. S vremenom sam naučila da ne obraćam pažnju, žao mi je svakoga tko nema hrabrosti da se odvaži na svoj put koji duguje jedino sebi. Ono što je za mene važno je osjećaj koji govori „nastavi dalje”. To dalje je ono što je očima nevidljivo, kako to lijepo opisuje Chesterton pišući o Franji: „Okrenuo se onom što je smatrao važnijim – stjecanju nevidljivog blaga.”
Nevidljivo blago ispunjava ono malo duše koja žudi za novim saznanjima, avanturama, izazovima, potragom za svojim domom. Pošto mi je u amanet ostala poruka „ne smiješ nikada zaboravit ko si”, putovi su mi otvoreni, tamo negdje je i moj dom.
I na kraju, hvala od srca fra Antoniju Baketariću što me pozvao na sudjelovanje u ovom projektu i za priliku da slušam propovijedi njega i njegove braće koje nadahnjuju i govore istinu. Kako bi Latini rekli: Similis simili gaudet! (Sličan se sličnomu veseli!).
(prof. dr. Marijana Semič Šećibović)
