Riječ je o dijelu Isusova Govora na gori. Prvi izričaj, „ljubi svoga bližnjega”, bit će ponovljen u Isusovoj dvostrukoj zapovijedi ljubavi, gdje će on, kao najveću zapovijed, na istu razinu staviti zapovijed ljubavi prema Bogu i zapovijed ljubavi prema bližnjemu. On zapravo navodi riječi Staroga zavjeta, gdje u Levitskom zakoniku (19,8) piše: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.” Ova se zapovijed odnosila na pripadnike izraelskoga naroda koji su morali iskazivati međusobnu ljubav, dok stranci ovdje nisu bili uključeni.
Ljubav prema
strancu i neprijatelju
Zapovijed mržnje prema neprijatelju, koju Isus spominje u Matejevu evanđelju, ne može se tako lako identificirati u Starome zavjetu. Neki je prepoznaju u riječima Ponovljenoga zakona: „Neka ne ulazi u Gospodinovu zajednicu ni Amonac ni Moabac; nitko od njihovih, čak ni u deseto koljeno ne smije nikad u zajednicu Gospodnju… Nikad ne promiči njihovo blagostanje i njihovo dobro u sve dane svoje dovijeka” (Pnz 23,4.7). S druge strane, u Levitskom zakoniku piše: „Ako se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji” (Lev 19,33-34). Tako već i Stari zavjet zahtijeva od Izraelaca da na isti način, to jest kao sebe same, ljube i svoje bližnje i strance koji bi se našli među njima. Isus, dakle, ne navodi neke riječi Staroga zavjeta kad kaže: „Čuli ste da je rečeno… mrzi neprijatelja”, nego prije podsjeća na neko tumačenje koje je bilo prošireno u njegovo doba. On zapravo podsjeća svoje slušatelje da su tijekom vremena neke Božje zapovijedi iskrivljene, do te mjere da su postale same sebi suprotnost. Tražeći od svojih učenika da ljube svoje neprijatelje i da mole za one koji ih progone, Isus ih potiče da budu vjerni Bogu.
U Levitskom zakoniku, gdje se i nalaze ove zapovijedi ljubavi, Bog na početku podsjeća: „Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš!” (Lev 19,1). Isus pak svoju pouku o ljubavi prema neprijateljima zaključuje riječima: „Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” (Mt 5,48). Kršćanin stoga mora ljubiti svoje neprijatelje i one koji ga progone. U njemu ne smije biti ni traga mržnje. Danas bismo trebali znati ljubiti sve one koji su od nas drukčiji, koji drukčije misle i govore, koji nas možda i ismijavaju ili nam pokušavaju naštetiti. Kršćanska ljubav ne može imati granica jer onda više ne bi bila savršena. Onda više ne bismo ljubili kao što ljubi Otac naš nebeski, koji „daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima” (5,45).
Bog – uzor ljubavi
Kad Isus kaže: „Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja” (Mt 5,43), on tek djelomično navodi riječi Staroga zavjeta. Mržnju prema neprijatelju ipak ne nalazimo kao zapovijed ni u Starom zavjetu. Čini se da Isus navodi uobičajen stav među ljudima svoga doba: Ako moram ljubiti svoje, normalno je da mrzim, da ne ljubim, strance, one koji nisu moji ili koji nisu meni slični. Nasuprot takvu stavu, Isus dodaje: „A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima” (5,44-45).
Zanimljivo je kako Isus kršćanima za primjer postavlja… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
