Jednom je u mom životu brada bila toliko ozbiljna da sam jedva bio zaređen za svećenika, a glavni je razlog bila moja brada i uvjet da je obrijem. Danas se brada više ne shvaća tako ozbiljno, ali i dalje predstavlja problem. Golobradi katolici i Hrvati boje se i čude bradatim svećenicima, a bradati pravoslavci i Srbi doživljavaju odbojnima golobrade svećenike.Brada je u Grka označavala prirodnost, muškost, snagu. Budući da su gotovo svi filozofi u antici bili bradati, svojom su bradom isticali prirodnost, moralni život, nutarnju snagu, odreknuće od svake hibridnosti, glumatanja i izigravanja bogova. U tom su smislu rimski carevi, skloni filozofiji, bili bradati carevi, među ostalim obično golobradim carevima. Dakle, brada je nešto prirodno, uobičajeno, pripada ovomu svijetu te joj se izruguju oni muškarci koji je nemaju ili koji imaju jadnu, rijetku bradu. Stoga se Isus Krist, premda u prvim stoljećima imamo još golobradoga Krista, od 7. stoljeća u kršćanskoj ikonografiji prikazuje isključivo bradatim. Njegova brada ukazuje na njegovo stvarno utjelovljenje, na njegovo stvarno čovještvo. U tom smislu pravoslavna braća s pravom ističu da svećenik mora nositi bradu, jer on predstavlja Isusa Krista. I ne samo on, nego i svaki monah. Monah mora nositi bradu, jer je pozvan i tjelesno se suobličavati s bradatim Isusom Kristom. Stoga se katolici nemaju razloga čuditi bradatim pravoslavcima. Njihova je brada filozofski i kristološki utemeljena.
Zvuči gotovo nevjerojatno, ali za brijanje brade na Zapadu zaslužan je Aleksandar Makedonski. Prije jedne odlučujuće bitke s Perzijancima, bio je svježe obrijan i zatražio je i od svojih vojnika da se obriju protiv bradatih Perzijanaca. Zašto? Kako su grčki bogovi i heroji bili umjetnički prikazivani bez brade, čime se naglašavala njihov mladost i besmrtnost, odmak od ovoga svijeta, Aleksandar Veliki sebe je time htio učiniti bogom i herojem. Tako brijanje brade dolazi u Rim, među rimske državnike. Svi rimski carevi brijali su se kako bi naznačili svoju uzvišenost, besmrtnost, odmak od obične stvarnosti puka, jer običan je čovjek neobrijan i zarastao. Brijanje brade potom preuzima i Katolička crkva. Po svojoj obrijanoj bradi svećenici se trebaju razlikovati od laika, trebaju predstavljati božanski, besmrtni, mladenački, anđeoski svijet, a time se razlikovati od bradatoga laičkoga načina življenja. Posebice se to zaoštrava s gregorijanskom reformom, kada se od svih klerika zahtijeva brijanje brade jer ono treba razgraničiti duhovni od sekularnoga načina življenja, brijanjem se treba prinijeti žrtva muškosti, a to je brada. Tako nastaje aksiom: Clericus nec comam nutriat sed barbam radat: Klerik ne samo da ne smije puštati dugu kosu, nego mora i brijati bradu. Brada se u svećenika smatra izričajem taštine, sekularnosti, individualnosti.
Zanimljivo je primijetiti da se u srednjem vijeku teolozi bune što se i laici briju. Oni u tom vide vrhunski izričaj taštine, feminizacije i oholosti. Ako povučemo paralelu s današnjom kulturom, u kojoj su muškarci kapitalisti danas uglavnom obrijani, obrijanih lica i glava, tada bi se moglo reći da i tu neobrijana brada izriče moć, neovisnost, taštinu kapitalista spram običnoga bradatog puka. Na tom tragu, za mnoge pravoslavne teologe klerička neobrijana brada katoličke svećenike udaljuje od Krista, izriče nemuževnost i taštinu celibataraca. Zato ne čudi da upravo mnogi reformski pokreti, bilo religijski bilo politički, inzistiraju upravo na bradi. Ne mogu ovdje ne spomenuti bosanske fratre i njihove brčine. Svojim brčinama isticali su svoju bliskost i zajedništvo s običnim, bradatim pukom, a pritom su mogli neometano djelovati spram turske vlasti.
Ova epimeteja ne želi biti apologija brade, ne daj Bože, ni moje zapadnjačke bradice! Želim samo pridonijeti boljem razumijevanju bradatih i nebradatih muškaraca, ako hoćete i boljem ekumenskom dijalogu. Nadam se da se golobradi muškarci neće ljutiti, ali za kraj ipak moram spomenuti teologa i opata Burcharda iz 12. stoljeća, koji je, premda sam golobrad, napisao da će u vječnosti svi muškarci biti bradati. Muškarci će imati bradato, a žene glatko lice. Vivat barba in aeternum.
