Zašto kiša pada baš uvijek kad ne ponesem kišobran? Zašto je uvijek crveno na semaforu kad stignem do pješačkog prijelaza? Zašto baš uvijek „naletim“ na pauzu kad pribavljam dokumente? Zašto, ali baš svaki put, u trgovini stanem u red za blagajnu na kojoj radi najsmotanija i najsporija blagajnica? Koliko puta pomislimo barem jednu od navedenih stvari i živciramo se u nedogled i kunemo da nitko nije takav baksuz kao… Zašto mlijeko ili juha iskipe onaj tren kad maknemo pogled s njih? Murphyev zakon? Ne bih rekla.
U ljudskoj je prirodi kukati, žaliti se i prigovarati kako sam „baš ja najnesretnija na cijelom svijetu“, tražimo suosjećanje prijatelja, obitelji i uživamo u svojoj nemoći. Ljudi su u svojoj biti vrlo nestrpljivi i svaki trenutni zastoj, „poček“ u obavljanju zamišljene radnje doživljavamo kao vlastiti neuspjeh i nesposobnost u odnosu na sve ostale, sretnije i spretnije… I žalimo sami sebe, kunemo se kako smo rođeni pod nesretnom zvijezdom i tražimo uho strpljivog slušača, kojih je sve manje… E, baš tu se krije uzrok cijele priče, ključ samosažaljenja. Ljudi su otuđeni. Djeca lektiru „skidaju“ s interneta, riješenu zadaću fotografiraju i šalju prijatelju da prepiše. Bez wi-fi prijenosa, vibera, fb i ostalih dostignuća komunikacija, „bez da vidiš“ sugovornika, i da uopće znaš tko je, kako izgleda, više ne možemo zamisliti život.
Traži se instant, instant života, instant prijateljstva, instant igre, topline, kontakta. Školarci sjede jedni do drugih, svatko zaokupljen svojim mobitelom, i tako se „druže“. Ljudi su sami, očajno i beznadno sami, iako formalno okruženi članovima obitelji, susjedima, kolegama na radnom mjestu, nažalost, samo školjkama nekad živih ljudi opterećenih novim poskupljenjima, kreditima, besparicom, nezaposlenošću… Kome je danas do priče i druženja? Ljudi postaju egzibicionisti razne vrste privlačeći pažnju drugih agresivnošću, napadnim izgledom, brojem decibela kojima odzvanja svaka njihova riječ, brandiranom odjećom… Sve u svom tužnom traženju mrvica nečije nepodijeljene pažnje. U prilog navedenom ide i nedavna informacija iz Moskve o otvaranju agencije za iznajmljivanje prijatelja, za druženje i suosjećanje, uglavnom. Iz agencije navode da odlično posluju. Zašto se ne čudim? Neizbježno stižemo do parole „do pola puna čaša – od pola prazna“, jednima tuga i usamljenost, drugima zarada i profit.
Vratimo se našim lokalnim, manje teškim i naplativim osamljenostima. Stvar je jednostavna. Pametni mladi ljudi raširili su trend isprintanih likova smješka po stupovima i deblima drveća, zamišljenih poput raznih oglasa s brojevima telefona predviđenim za otkidanje u prolazu. E, baš na takav način izradili su oglase na kojima pišu ovakve poruke: „Ako ti se netko danas čini tužan, daruj mu smješka!“ uz nepregledni red malih žutih nasmijanih lica poredanih na dnu papira spremnih za otkidanje i dijeljenje. Svaka čast autoru, ideja hvale vrijedna i vjerujem da baš nitko neće moći sakriti osmijeh ako dobije jednog od tih žutih nasmiješenih lica i, što je još važnije, pruženog iz dobronamjerne ljudske ruke. Razveseli svaki dan samo jednog čovjeka, potakni ga da se nasmije i promijenit ćeš svijet.
Ne treba tražiti razumijevanje i suosjećanje na krivi način i iz krivih razloga: kiša bi padala ionako, samo s kišobranom ne bismo brinuli o tome, crveno na semaforu i pauza u državnim uredima nisu znak urođene loše sreće već lošeg plana, timinga, da mi se ne žuri, zastoj na blagajni ne bih ni primijetila i tako u nedogled… Umjesto da se živciramo i tražimo utjehu, barem nakratko, od nesretnika u svom životnom i radnom prostoru, koji bi isto za sebe samo ne mogu doći na red, dok čekamo na toj naaajsporijoj blagajni i naaajcrvenijem semaforu treba iskoristiti Bogom dani zastoj u dnevnoj utrci s obvezama i pogledati u oči nekoga od paćenika koji također nervozno čeka te se možda začuditi kad u tom pogledu pronađemo mjesto za sebe.