Tišina u duhovnosti znači unutarnju smirenost. Smiren duh je i cilj i put duhovne avanture. Hoćemo li doći u dodir s božanskom prisutnošću u svemiru, i u nama, valja nam prepustiti se molitvi u šutnji. Tišini samoj. Ako ne umijemo osluškivati tišinu, nećemo znati ni čuti riječ. Ako svoju molitvu punimo riječima, otjerat ćemo Božju prisutnost iz naše molitve.
Riječi su tek puki znakovi pokraj puta.
Važnije od onoga što riječi znače jest ono na što upućuju i iz čega dolaze. Ništa što dolazi i prolazi nismo mi, nije naše najdublje biće. Kada izgubimo dodir s našim nutarnjim mirom, koji je uvijek tu, duboko u nama, tada gubimo dodir s nama samima i s božanskom prisutnošću u nama. Unutarnja buka naših misli odgovara na izvanjsku buku svijeta, unutarnja tišina odgovara na izvanjsku tišinu u prirodi. Priroda nas može podučiti nutarnjem spokoju. Dok promatramo stablo i opažamo njegov spokoj, i sami postajemo spokojni poput njega. Dok promatramo mirnu površinu vode, i sami postajemo poput nje – ona odražava nebo. Kada promatramo svijet iz nutarnje tišine, vidimo ga onakvog kakvog ga je Bog stvorio: kao dobrog, štoviše „veoma dobrog”. Osjećaj jedinstva sa svime što postoji, eto to je ljubav. Zbilja je jedinstvena cjelina i u njoj je sve prepleteno i ništa ne postoji samo za sebe i po sebi. Pažnja kojom osluškujemo tišinu sjedinjuje promatrača i promatrano u jedinstven prostor prisutnosti. Ona liječi naš pogled kojim u svijetu vidimo podvojenosti.
Ljudski um, u svojoj žudnji za znanjem, razumijevanjem i kontrolom, brka naša vlastita razmišljanja i stavove s istinom. Istina nije ni stav niti misao, nego prisutnost u ljubavi. Jedini jezik kojim možemo razgovarati s Bogom jezik je ljubavi, a prava riječ te ljubavi nije riječ nego tišina. U ljubavi nema straha. Tišina je molitva svemira.
