Neuspjeh, iza kojeg u prvom redu ostaju krhotine, može biti mjesto na kojem Bog nanovo spaja krhotine mog života i stvara oblik koji više odgovara mom istinskom biću. Ponekad je neuspjeh znak da smo o sebi načinili neku sliku i željeli je ostvariti u životu, a ona ne odgovara slici koju je o nama stvorio Bog. Tako nam neuspjeh pruža šansu da se razvijemo u izvanrednu i jedinstvenu sliku koju je izgradio Bog. Ali poput onamo, naravno, vodi kroz bolno razočaranje, bolne povrede i žalosti zbog propalih životnih planova. No za kršćane je križ znak nade: nadamo se da nema neuspjeha koji se ne može promijeniti, koji ne može voditi u nove mogućnosti, u uskrsnuće, u širinu Božju.
Ako držim da se u meni nešto slomilo kako bi se bolje vidjela istinska jezgra, onda se mogu pomiriti s neuspjehom. Onda me on ne lišava mog dostojanstva i ne pritišće me. Onda u njemu čak mogu vidjeti šansu da zrijem i rastem i sve više postajem onaj koji po Bogu zapravo jesam.
Upravo tamo gdje nemam ništa u ruci, naslućujem što znači živjeti od Božje milosti. Ne moram u svome životu uopće biti savršen. Činim ono što je u mojoj moći. Ali i moje su slabosti u Božjoj ruci. Bog neće dopustiti da padnem. Neće mi uskratiti svoju ruku, čak kada se mnogo toga drugačije odvija nego sam si ja to zamislio. Tako može strah pred neuspjehom postati anđeo koji me vodi bliže Bogu.
