Prvi pratitelji ili drugovi Franje Asiškog bili su jako različiti. Neki su od njih postali službeno sveci, dok su neki gotovo nestali u zaboravu povijesti. Čak za neke nismo sigurni koje je točno njihovo ime jer ih izvori ne spominju pa su ostali nepoznati ili u sjeni.
Brat Barbar
Među prve drugove koje je Franjo prihvatio oko 1209. godine bio je brat Barbar. Franjevački izvori spominju ga samo jednom, i to Toma Čelanski u svom Drugom životopisu opisujući kako je brat Barbar uvrijedio nekog plemića ali se odmah poslije pokajao i sam kaznio (usp. 2Čel 155: Desilo se da se neki brat po imenu Barbar pred jednim plemenitim čovjekom s otoka Cipra jednom prilikom na drugoga brata nabacivao uvredljivim riječima…). Ovaj događaj spominju i Asiški zbornik 41 i Ogledalo savršenstva 51 ali ne spominju ime brata. Ako je istinit podatak da je uvrijeđeni plemić bio s otoka Cipra, onda je možda točna i naznaka da je brat Barbar bio 1219. godine Franjin pratilac s još nekoliko fratara koji su otišli na Istok.
Tek kasniji izvori spominju ponovo ovog brata, kao npr. La Franceschina (15. st.) i Jacobilli u Vite de’ santi (17. st.) opisujući ga kao savršena redovnika u svim krepostima, a napose u kreposti svetog siromaštva poput Franje. Prema Jacobilliju, brat Barbar, vrativši se s Istoka u Italiju u Porcijunkulu, potpuno se posvetio ustrajnoj molitvi i razmatranju, gdje je također bio prisutan u trenutku preminuća sv. Franje. Prema Franjevačkom martirologiju umro je na glasu svetosti oko 1232., prema tradiciji 14. svibnja.
Brat Bernard Viridante (Vigilante)
Kronika XXIV. generala i De conformitate Bartolomeja iz Pise (oba krajem 14. st.) spominju „Bernardus Vigilantis de Vida” ili „Bernardus de Viridante” kao jednog od prvih dvanaest drugova sv. Franje, a koji je potpuno nepoznat u drugim ranim franjevačkim izvorima. Jacobilli piše o bratu Bernardu da se rodio u drevnoj asiškoj obitelji Vigilante te je pristupio Franji 1209. godine kao deseti od dvanaest Franjinih drugova. Prema ovom, trebao je biti u onoj Franjinoj grupi koja je putovala u Rim 1209. tražeći od pape odobrenje forme života.
Svi ovi izvori ponavljaju slične riječi o bratu Bernardu, naglašavajući da je bio savršen u svakoj kreposti i pravi Franjin učenik jer ga je u svim krepostima nastojao slijediti, osobito u kreposti strpljivosti, te je prakticirao duge i česte postove, molitve i bdijenja. Umro je 11. lipnja 1250. Franjevački martirologij smatra ga blaženim, a pokopan je u Porcijunkuli. Iako, u stvarnosti, lokacija vjerojatno nije baš sigurna.
Brat Morik
Kao jednog od prvih dvanaest Franjinih drugova najraniji izvori spominju brata Morika (usp. LegTd 35), ili brata Morika Malog (usp. Peruđ 17). Njega ne smijemo zamijeniti sa drugim bratom Morikom, učiteljem fra Ambrozija di Masse. Sv. Bonaventura piše da je on već bio redovnik Križarskog reda i da je jednom bolovao od teške i neizlječive bolesti u Asizu od koje ga je izliječio sv. Franjo, te je malo poslije ušao u Franjevački red i hranio se isposnički ali bio snažan i zdrav (usp. LegM 4,8). Iz drugih izvora znamo da su križari blizu Asiza imali bolnicu za siromahe i gubavce. Moguće je da je Franjo služio u njoj.
Brat Morik isticao se u postu i askezi, možda čak i pretjerano pa ga tako Franjo opominje da ne posti na Božić iako je petak (usp. 2Čel 199). Umro je na glasu svetosti i pokopan vjerojatno u Asizu oko 1236., prema tradiciji 30. ožujka.
Brat Ivan iz San Costanza
Franjevački izvori uopće ne spominju ime brata Ivana iz San Costanza, samo na jednom mjestu se aludira na njega (usp. 1Čel 31). Tek u De nominibus XII primorum fratrum (15. st.) se spominje njegovo ime kao jedno od onih prvih dvanaest drugova sv. Franje. O njemu nema gotovo nikakvih informacija, postoje samo neki tragovi. Tako ga neki ističu kao prvog fratra Asiške ravnice, odnosno Porcijunkule, tj. da je rođen u mjestu između Bastije i Sv. Marije Anđeoske gdje je prema predaji mučen sveti Costanzo, prvi biskup Peruđe.
Još samo jedan kratki odlomak iz La Franceschina piše da je brat Ivan bio čovjek jako jednostavan i ponizan, vrlo pobožan i čovjek kontemplacije, pa ga je sv. Franjo puno cijenio. Drugih podataka o njemu više nema. Pa tako datum i mjesto smrti nisu sigurni. Možda je pokopan u bazilici Sv. Franje, a možda čak i u Porcijunkuli, a možda i na nekom drugom mjestu u Asizu.
Ova Franjina prva braća, iako su bili duhovni velikani, gotovo su nestali u zaboravu povijesti. Međutim, duhovna mudrost i veličina duha na franjevački način jest upravo poniznost, kako kaže sv. Franjo u Opomeni 28.: Blago sluzi koji zgrće na nebu dobra koja mu je Bog pokazao, a ne želi ih radi plaće objaviti ljudima, jer sam će Svevišnji objaviti djela svoja kome htjedne. Blago sluzi koji tajne Gospodnje pohranjuje u svom srcu.
