Početna stranica » Neodgovornost ili lijenost?

Neodgovornost ili lijenost?

275 pregleda

Ne bude li društvo radilo na jačanju obitelji, morat će graditi više zatvora jer će djeca završavati u bandama i kriminalnom okružju. Jasno je da u takvom okružju vladaju druge norme i vrijednosti. Kako američki edukator i spisatelj Stephen Covey u svom djelu Sedam navika uspješnih obitelji kazuje: „Emocionalno izgladnjela djeca pretvorit će se u ljutite ljude koji će cijeli život neuspješno tražiti ljubav i poštovanje.”

Već smo u više navrata pisali o pogubnosti roditeljske popustljivosti i uslužnosti spram svoje djece i onda kada to djeca od njih ne očekuju. Roditelji ponukani nekim svojim unutarnjim porivima stanu djeci priječiti svaku aktivnost, svaki angažman i kad se on tiče njihova boljitka, napretka, obrazovanja i zdravih navika.

Tako se ovih dana po školama nastavnici, razrednici, pedagozi i ravnatelji susreću s pojavom ogromnoga broja izostanaka učenika i u osnovnoj i u srednjoj školi. Srednjoškolci koji su već zreliji i koji na malom odmoru odu popiti „koju pivicu”, vrate se na nastavu pripiti i omamljeni i izgleda da to nikome ne smeta osim razboritim nastavnicima koji takvu praksu ne odobravaju i koji ne žele mlade ljude opravdavati u tim njihovim obijestima. I gle čuda, umjesto da se i roditelji slože da to nije dobra pojava, oni opravdavaju svoju djecu, kazuju da je takvo ponašanje iznimka i na kraju zaključe kako se sigurno opijaju zbog teškoga gradiva i strogosti nastavnika.

Tako u svojim posjetima školi, ako ih uopće prakticiraju, roditelji opravdavaju silne izostanke svoje djece. Izmišljaju im kojekakve bolesti i odjednom su stručnjaci za medicinu. Ako bi se, ne daj Bože, sve te silne bolesti obistinile, ne bi bilo zdrave mladeži na svijetu. Roditelji očito ne razmišljajući puno što čine, lažu i pretvaraju i svoju djecu u lašce. Djeca ohrabrena takvim postupcima svojih roditelja, najčešće majki, koje mole nastavnike i pedagoge da ne pozivaju oca u školu te da se to više neće ponoviti, samo nastavljaju s istom praksom. Tako majke čine medvjeđu uslugu i sebi i svome potomku koji se već dobrano naviknuo na nerad i plandovanje. Već zna kako manipulirati svojom roditeljicom i kako kod nje izazvati suosjećanje i osjećaj krivnje i praksa nedolaska na nastavu postaje navika. Kad majka dođe u školu, svim silama se trudi opravdati lijenost i nezainteresiranost svoga djeteta, koje i samo počne izmišljati neke dijagnoze. Jedanput je to bipolarni poremećaj, drugi put je to anksioznost, treći vrtoglavica i slabost i sve tako redom.

Korisno provoditi vrijeme

Uglavnom, nije strah od škole, jer tko se škole boji još, tko ju ozbiljno shvaća. „Pa i ti nastavnici, ubogi i jadni, bez plaće i ponosa. Kad se ne znaju izboriti za sebe kako će učenicima prenositi hrabrost i poštenje”, kažu. Tako umuju mamini sinovi koji na spomen pojma otac promijene ploču i stanu surađivati s prosvjetnim osobljem koje više ne zna što učiniti s tim mladim ljudima koji nisu svjesni gubitaka i propuštenih prilika da se obrazuju i postanu bolji i društveno korisniji. „Ne, zašto bi se oni angažirali u neke volonterske aktivnosti, zašto bi oni radili za druge, neka drugi sami za sebe rade”, uskaču majke kad pedagog počne obrazlagati zašto je dobro da mladi korisno provode slobodno vrijeme, da susretnu ljude koji su imali manje sreće od njih u svome životu, da provedu neko vrijeme s njima, da uvide koliko je dobro cijeniti sebe i svoje mogućnosti, da se osamostale i suoče sa životom. Ne, majke to ne dopuštaju! One opravdavaju cjelodnevno sjedenje pred računalom, buljenje u mobitel, jedenje nezdrave hrane, nespavanje po noći, spavanje po danu. Sve one to dopuštaju jer su to njihova djeca za koju ne žele da ikad odrastu. A onda kad im ta djeca stanu dijeliti pljuske pri prvom nemam, ne mogu, prešute te postupke, jer nije učestalo, samo ponekad. Djeca kojoj su sve dale, osigurale, odjednom postaju sebična, ne razumiju ne, traže i više nego roditelj može priuštiti. Kad ne dobiju što su navikla, onda krenu obračuni, nasilje i nerijetko odlazak od kuće uz ucjene i prijetnje. Da bi sakrile svoj neuspjeh, majke pravdaju, opraštaju, mole, ljube, a istovremeno nikako ne žele priznati sebi i svome djetetu da bi se trebalo ponašati sukladno godinama i vremenu. Ne žele mu dati priliku da se izgradi, da bude samostalan, svoj sa spoznajom da je roditelj uvijek tu da pomogne, podrži, ohrabri, a ne da služi kao otirač i stalni servis.

I tako nastaju djeca ovisnici o drugima jer nisu stigla razviti se u kreativne, radno sposobne osobe. Nisu im dopustili, a kamoli primjerom pokazali. Opijeni materijalnim ne uspiju razviti duh i bogatstvo svoje osobnosti, ne prošire svoje vidike svojim naporima i htijenjima nego kopiraju druge, slijede često pogrešne idole i izgube se u neoprezu jer nisu naučeni donositi važne odluke, upravljati svojim željama i sobom. Ako ih roditelj ne usmjeri, učinit će to netko drugi i često taj drugi nema popustljivosti za mladu osobu, ne osjeća ljubav, nego naprotiv nastoji iskoristiti, raniti, poniziti.

Daj Bože…

U svijetu koji nije susretljiv kao onaj roditeljski, mladi čovjek posrne i nemajući čvrstinu, postane laka meta svakakvih gurua, lažnih prijatelja, mecena i zavodnika. Dok se okrene, niti ga se poštuje, niti pita za mišljenje, niti mu se nude neke lijepe stvari. Htio bi, poput razmetnoga sina, nešto dobro pojesti, žedan je gladan, ali mu nitko ništa ne nudi. Sve blago roditeljskoga doma je prokockano i kojim putem sada poći. Ako se kroz muku i patnju rodi tračak svijesti i savjesti, možda se odluči vratiti Ocu i priznati svoje propuste i lakomislenost. Tada će srce naći svoje mjesto, a svi izostanci biti popunjeni jednom žrtvom, patnjom i predanjem.

Daj Bože, da tako i bude. Daj Bože da savjest stigne prije zlih nakana i postupaka i da dobra djela pobijede kriminal. Ako u sebi mlada osoba nosi barem klicu božanske utjehe svoga krštenja i sjeti se dragoga lika u trenucima kušnje, spašena je. U suprotnom, ako je oholost svlada i zapjeni se srce od lažnih idola, izgubljena duša će lutati i nestati u traganju za ovozemaljskim koje će ga na kraju ostaviti na cjedilu. Biti s drugim i za drugoga najveća je uloga koju čovjek može odigrati u ovom svijetu. Kako će to mlade generacije naučiti kad ih svi odučavaju od takvih namisli, upravo suprotno. Prvo ih majke neopravdano veličaju, pa rodbina i oni i pomisle da doista vrijede, da im treba sve biti servirano i dano bez ikakva njihova truda i zalaganja. Kasnije kad prime šamar života, počnu se buniti i tražiti prilike djetinjstva i radosti susreta s onima koji su im popuštali i sve opraštali.

Kad vanjski svijet pokaže zube, tek tada shvate da odgoj nije bio dobro usmjeren i da su pogrešno razumijevali poruke onih koji su ih kroz obrazovanje nastojali i odgajati. Njih, a skupa s njima i njihove roditelje. I sjetit će se da su svi uobraženo odbijali bilo kakve savjete, bilo kakve preporuke. Ne, neće on(a) meni govoriti. I eto, od toga neće, ostade samo sjećanje i pokušaj vraćanja stvarnoga smisla davnih riječi koje su trebale poučiti, usmjeriti, pokazati.

Ne bude li društvo radilo na jačanju obitelji, morat će graditi više zatvora jer će djeca završavati u bandama i kriminalnom okružju. Jasno je da u takvom okružju vladaju druge norme i vrijednosti. Kako američki edukator i spisatelj Stephen Covey u svom djelu Sedam navika uspješnih obitelji kazuje: „Emocionalno izgladnjela djeca pretvorit će se u ljutite ljude koji će cijeli život neuspješno tražiti ljubav i poštovanje.”