Početna stranica » Neka svoga i u gori vuka

Neka svoga i u gori vuka

4 min

Oduvijek sam željela poći u misije. Kad sam čula za želje svojih poglavara, ponovno se probudila ta misao koju sam bila duboko zakopala. Bog uvijek ima zadnju riječ i svoje planove, i hvala mu! Već je pet i pol godina da sam na Malaiti.

Došla sam ovamo s još četiri susestre. I nije bilo nimalo lako! Najprije je poteškoću stvaralo nepoznavanje jezika. Službeni jezik  je engleski, a na našem području govore se tri domorodačka: langa, kojo i are-are.

Nepoznata daljina

U početku nisam poznavala engleski i teško sam se sporazumijevala. Kao medicinska sestra odmah sam počela raditi u ambulanti bez liječnika, s još jednom sestrom domorotkinjom. Liječnik koji pokriva ovo područje udaljen je 35 km, a teže slučajeve prevozimo do bolnice koja se nalazi u gradu Auki. Zahvalni smo Bogu i dobrim ljudima na daru automobila Toyote koji je odličan za ovo podneblje i ovako hrapave ceste. Služi nam izvrsno iako je već bilo u kvaru. Hvala našim Hrvatima u Australiji koji su nam nabavili i poslali zamjenski dio.

Do danas smo doživjele različita iskustva, od poroda na otvorenom do onog na putu do bolnice – naša je Toyota često rodilište, a nekad služi i kao mrtvačko vozilo. Ovdje ljudi većinom boluju od malarije. Neki i podlegnu, od toga najčešće djeca. Ima i drugih uzročnika smrti kao npr. rak, artritis i infarkti, prouzročeni velikom vrućinom i vlagom.

Mi smo preuzele brigu za sakristiju. Pokrenule smo tečaj za djevojke koje ne mogu ili nemaju dovoljno novaca za školu šivanja. Puno ih nikad nisu ni vidjele iglicu, a kamoli da su znale raditi. Zahvaljujući našim Hrvatima iz Sydneyja, Wollongonga i Canberre, uspjele smo izgraditi edukacijski centar, koji služi i kao smještaj za svećenike tijekom duhovnih vježbi. Posebnu zahvalu upućujemo fra Smiljanu Beršiću.

Tijekom međunarodnog kongresa Božanskom milosrđu, koji je nedavno održan na Salomonskom Otočju, okupilo se oko tri tisuće vjernika. Mnogi su spavali u našem pastoralnom centru, koji još nije bio dovršen. Spavali su kao srdele, sretni jer su imali krov nad glavom.

Susjedi iz Australije

Izgradnju i cijeli projekt pomogli su naši prijatelji Hrvati iz Australije: osigurali su materijal, pobrinuli se za radnike i prijevoz, koji je skup. Otamo su dolazili volonterski raditi ljudi svih profila, pomažući kod postavljanja konstrukcije, bilo je električara, vodoinstalatera, keramičara, maltara i drugih… Svatko je od tih radnika dobio po jednog ili dva domaća mladića, koji su usput učili o tom zanatu. Nemam dovoljno riječi hvale za sve njih. Mi smo misionarke nastojale kuhati da nam radnici ne budu gladni. Oni su radili kao pčele, a mi smo im pomagali koliko smo god mogli. Neki su od radnika dolazili i po četiri puta. Naši su ih ljudi jako zavoljeli.

Kad bi majstori dolazili raditi, imali bi velike torbe s odjećom i drugim stvarima, a odlazili bi natrag s torbicom i dokumentima. Odjeću bi ostavljali našim domorocima koje od milja zovem čokoladni, jer nisu potpuno crni, ima ih čak i s plavom kosom. Djeca su doista  bila sretna, pa bi im rado pjevali i pokazivali svoje domorodačke plesove. Zato su dobivali loptu i lizalice, koje su za njih prava poslastica!

Ima naših ljudi koji nisu dolazili, ali su pomagali novčano za prijevoz i ostalo. Vjerujemo da su se svi zaljubili u naše drage domaćine. Očekujemo novi dolazak radnika nakon božićnih blagdana, koji će dovršiti sve ostale građevinske radove na pastoralnom centru. Ovim putem im još jednom zahvaljujemo. Bilo ih je iz cijele Hrvatske, a najviše iz Bosne i Hercegovine. Dobro narod kaže: Neka svoga i u gori vuka.

Dobrodošao je svatko tko ima želju za rad, bilo koje struke. Samo je važno poznavati engleski. Kad govorimo o misijama, obično mislimo na pogane i na to kako im donijeti  Isusa. Otok Malaita postala je kršćanska prije stotinjak godina. Prvi misionari, tzv. Maristi, poučavali su ih čašćenju Blažene Djevice Marije. Kršćana, koji ovdje čine većinu, ima oko 90 %. Anglikanaca je ponajviše, jer su Salomonski Otoci svojevremeno bili britanska kolonija. Slijede pripadnici Evangelističke Crkve i Jehovinih svjedoka. Po šumama ima i nekršćana, pa ih evangeliziraju katehisti, a svećenici dođu podijeliti sakramente.

Naša je župa vrlo prostrana, a u većinu sela treba ići pješice, preko rijeka, malim puteljcima. Svećenici često nisu u mogućnosti posjedovati automobil, pa se mnogi služe biciklima. Tada dobro služi naša Toyota.

(…)


Cijeli tekst sa Salomonskih Otoka pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.