Rinen. Mrtav si već koliko: 30 godina? Možda malo više? No to je sada nevažno. Važnija je činjenica da sam te poznavao i makar za kratko vrijeme bio tvoj i ti moj prijatelj. Sjetio sam te se večeras dok sam razgovarao sa svojom suprugom. Kako i zašto? Ne znam ni sam, ali je očito da se nalaziš među mojim uspomenama i sad si samo čekao izgovor i trenutak da me posjetiš. Iako si već 30 godina mrtav, još uvijek si živo prisutan u mome srcu – moj prijatelj stolar.
Bilo mi je potrebno da te ponovno na trenutak vidim još uvijek nagnutoga, snažnoga, sa zavrnutim rukavima, istrošenim, ali i dalje lijepim pojasom, s cigaretom koja visi između usana i s tvojim malim, ali predivnim očima. Sjećaš li se kad smo ono zajedno obrađivali drva i izrađivali predmete od njih? Bio sam dijete, a ti usamljeni starac. Sjećaš li se, prijatelju moj dobri? Sjećaš li se našega odlaska u šumu?
Bili smo toliko različiti, a ipak najbolji prijatelji. Usputno smo se razumijevali, cijele dane provodili u šumi ponekad ne progovorivši niti jednu jedinu riječ. Tvoj uski dijalekt, velika razlika u našim godinama. Ja sam u to vrijeme proučavao Levinasa i mislio da znam mnogo toga. A nisam znao neke jednostavne stvari. A ti?
Ti nisi znao ni čitati, a ipak si znao razmišljati što mi nikada nije bio jasno. I tada si me razumio. Razumio si me bolje od bilo koga drugoga. Rinen, nedostaju mi naši nijemi razgovori. Naše tišine. Osmijesi. Možda sam bio sin kojega nisi imao?
A kada si zapalio svoju cigaretu, drugom rukom si sprječavao da vjetar raznese pepeo prema meni; kada si mi pokazao kako trebam držati sjekiricu gledajući na najtvrđi čvor na grani; kada si gledao preko brda, a onda si odstupio unatrag i gotovo drhteći govorio tražeći moju ruku, kao da je bilo potrebno da te pridrži.
Ali nisi pao Rinen. Zapravo, nikada nisi pao. Je li to bila još samo jedan u nizu tvojih lekcija? Jesi li mi želio na taj način pokazati kako stvari stoje? Što se događa u trenutku kada imamo više prošlosti nego budućnosti? Ni sada to ne znam. Ali i to je u redu. Lijepo je što sam te poznavao i makar za kratko vrijeme bio tvoj prijatelj. Hvala ti što si me naučio da se i šuteći može razgovarati jer „riječi govore, a tišine dodiruju.”
