Početna stranica » Nastanak kršćanskog redovništva – Repa dubokih korijena

Nastanak kršćanskog redovništva – Repa dubokih korijena

4 min

Na riječ redovnik, redovnica, redovništvo prosječan će katolik vjerojatno prvo pomisliti na muškarce i žene koje u raznim srednjovjekovnim odorama sreće po svojim crk­vama, župama i svetištima.

U bosanskohercegovačkim i hrvatskim uvjetima takav će češ­će u taj pojam odmah smjestiti časne sestre koje viđa po bolnicama, vrtićima, školama, staračkim domovima, crk­vama ili u gradu, na ulici, u tramvaju. Potom će vjerojatno u redovnike ubrojiti svoje župne svećenike: franjevce, kapucine, konventualce, dominikance, salezijance i druge. Samo bolje informirani u redovnike će uvrstiti i isusovce dok će rijetki znati objasniti čuvenu razliku “između vas franjevaca i petrovaca”, odnosno biskupijskih (svjetovnih) svećenika.

Igrajući se riječima narodne izreke, za redovništvo bi se moglo reći da je repa s vrlo dubokim korijenom. Krš­ćansko redovništvo pojavilo se još u otačkom razdoblju, u 3. st. u krš­ćanskom Egiptu. Ono je u početku izrazito pokorničkog obilježja, a tradicija njegov nastanak povezuje s Decijevim progonima sredinom 3. st., kada su brojni krš­ćani iz egipatskih gradova pobjegli u pustinju ostavši tamo neko vrijeme. Novi zamah redovništva dogodio se u 4. st. kao ustuk prodoru svjetovnog duha u krš­ćanstvo u trenutku kada je ono postalo slobodnom te državnom vjerom. Redovnici tog vremena žive sami ili u skupinama, no bez nekog jačeg ustroja. Začetnicima redovništva smatraju se: sv. Pavao Pustinjak (229-342) za kojeg se vjeruje da je bio prvi pustinjak, sv. Antun Opat (250-356), kod nas poznat kao sv. Anto Pustinjak (zimski, slavi se 17. siječnja, zaštitnik blaga pa se u puku gdjegdje zove marveni), Pahomije (290-346), osnivač samostana i redovničkih naseobina, te sv. Atanazije (295-373), veliki biskup Aleksandrije, “stup Crk­ve”, pisac Antunovog životopisa (Vita).

Otac redovništva. Ocem krš­ćanskog monaštva, ali i redovništva u širem smislu smatra se sv. Antun, opat i pustinjak. Njegov životopis koji je godinu dana poslije njegove smrti napisao sv. Atanazije, nepobjedivi branitelj Nicejskog vjerovanja koji se tijekom jednog od pet svojih izgnanstava sklonio kod egipatskih pustinjaka i kod njih ostao šest godina, glavni je izvor za podatke o Antunu. Životom sv. Antuna Atanazije je htio ispuniti želje monaha koje je zanimalo kako je to njihov učitelj provodio pokoru, potom što je radio prije, kako je umro te je li istina sve što se o njemu govori.

Antun je zapravo želio oponašati živote apostola i prvih krš­ćana pa je čuvši u crk­vi jednog dana evanđelje s riječima “ako hoćeš biti savršen, idi i prodaj što imaš” te riječi razumio kao sebi upućene rješavajući se sve imovine i posvetivši se pokorničkom životu.

U prvo vrijeme, prema običaju tog vremena, Antun je pokornički živio u rodnom selu, posjećujući druge pustinjake i učeći od njih. Domalo, nastanio se u jednom od grobova u blizini rodnog sela kamo je, kako pripovijeda Atanazije, vodio žestoke borbe s demonima u liku divljih zvijeri. Poslije 15 godina takvog života, kad mu je bilo 35, povukao se u potpunu samoću. Prešavši Nil, u planini Pispir je pronašao neku napuštenu utvrdu i u njoj se zatvorio živeći tako 20 godina, ne vidjevši cijelo to vrijeme ljudskog lica, dok su mu hranu prebacivali preko zida. Vremenom su se oko njegove utvrde u kolibicama nastanjivali drugi pustinjaci moleći ga da im bude duhovnim vođom i učiteljem. Kada se oko 305. napokon pojavio među pustinjacima, ostali su iznenađeni njegovom tjelesnom te umnom čiloš­ću koja je bila ista kao prije 20 godina. Poslije pet-šest godina potrošenih na ustrojavanje i poučavanje velike skupine pustinjaka koja se već oblikovala oko njega, sv. Anto se ponovno povukao u samoću planinske pustinje, ovaj put dublje prema Crvenom moru. U toj je zabiti ostao 45 godina, do kraja života. No, ondje je znao primati posjetitelje te tu i tamo navratiti u civilizaciju. Sv. Atanazije navodi da je u Aleksandriji bio dvaput tijekom tog vremena: prvi put oko 311. da bi ohrabrio krš­ćane u vrijeme progona, a drugi put oko 350. radi propovijedanja protiv Arijevaca.

Monaški život – mučeništvo. Govorio je samo koptskim jezikom, a zanimljivo je da ga je, iako nije znao ni čitati ni pisati, Atanazije ipak nazvao čovjekom “božanske mudrosti”, “ljupkosti i uglađenosti”. Kritičarima svoje neukosti odgovarao je da onaj tko ima zdrav um ne treba slova. Monaški život za njega je bio oblik mučeništva, svakodnevnog rata s đavlom i demonima, dok je monahe smatrao nasljednicima mučenika. Žestok pokornički život koji je vodio bio je upravo oblik takvog mučeništva koje je sebi nametnuo nakon što mu je pravo mučeništvo s progonima izmaklo.

Životopis je uskoro preveden na latinski te je snažno potaknuo zanimanje za monaštvo na zapadu. Sv. Augustin (354-430) u Ispovijestima svjedoči da je ta knjiga imala presudan utjecaj na njegovo obraćenje. Prvo sustavno redovničko pravilo na Istoku napisat će u 4. st. sv. Bazilije Veliki (330-379) pa će nastati bazilijanci, a na Zapadu takvu će ulogu odigrati sveti Benedikt (480-543) u 6. st. za nastanak benediktinaca. Još prije Benedikta, samostanske zajednice krš­ćanskih redovnika na zapadu, u Galiji, u Ligugéu, a potom i u Toursu, utemeljio je sv. Martin Tourski (316-397), biskup.