Planina Orijen se nalazi na tromeđi Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Hrvatske, a pripada submediteranskoj zoni iako je u sklopu dinarskih planina. Najviši vrh je Zubački kabao sa 1894 m, a slijede ga vrhovi: Jastrebica 1865 m, Buganja greda 1849 m, Visoki brijeg 1833 m, Vučiji zub 1805 m, Borovik 1777 m, Međugorje 1769 m, Goliševac 1721 m, Markov kuk 1721 m, Pazua 1680 i Subra 1679 m, među kojima su Velika i Mala Jastrebica s kojih je moguće vidjeti stari Dubrovački grad za dobre vidljivosti, kao i branu hidrocentrale Grnčarevo na Trebišnjici. Sam Orijen je izgrađen od nekoliko paralelnih planinskih lanaca koji se protežu od sjeverozapada prema jugoistoku. To je uvjetovalo i pojavu dubokih dolova i zaravni između tih lanaca, a najpoznatiji su Reovački, Duboki i Ubaljski do s tipičnim glacijalnim svojstvima. Neki su široki do dva kilometra, u kojima se još poneka polja obrađuju, ali su atraktivna i za vikend naselja.
Ponori kao ledomati
Inače Orijen je tipična planina krša s velikim slojevima jedrog vapnenca koji je prilično izbrazdan jakom aktivnošću leda tijekom glacijacije koja je ovdje bila izrazito jaka.
Inače ovu planinu krase svi fenomeni koji prate krš: bezvodnost, površinska kamenitost, velike vrtače, brojne špilje, sipari, bezdane jame, slabo formirano tlo i slično. Na samom vrhu se mogu naći i uređeni ponori u kojima se sakupljao snijeg, a koji se potom pretvarao u led, koji su,dok nije bilo ledomata, nosili i prodavali u Dubrovniku i Trebinju.
Iako je planina bezvodna i nalazi se u zoni Mediterana, za Orijen je svojstvena velika količina oborina, a ta količina u prosjeku iznosi 4700 mm, premda u jugoistočnim dijelovima Orijena bude registrirano i čitavih 9000 mm, što predstavlja najkišovitiji dio Europe.
Orijen predstavlja florističku riznicu koja bi se trebala detaljno izučiti. Iako su floristička istraživanja počela još daleke 1835. te su urađene u međuvremenu brojne studije, uviđa se da nisu dostatne i da bi se istraživanja trebala nastaviti. Floristička specifičnost Orijena je da ima četiri klimatska pojasa sa šest vegetacijskih formacija koje spadaju u dvije velike evolucijske grupe, mediteransku i eurosibirsku.
Vrhovi planine vegetacijski pripadaju alpinskom prostoru koji su oblikovali glečeri tijekom zadnje glacijacije te na tim prostorima nalazimo glacijalne reliktne vrste kao što se mogu naći na sjeveru Europe ili Alpama, fresinica, runolist (koji navodi rijetka literatura ali ga nisam zapazio), vlasasta runjika i breza. Sama klima na Orijenu diktira i pojavu vegetacije, a snježni pokrivač ostaje i do 140 dana, uz utjecaj oceanske klime na nekim dijelovima te uvjetuje pojavu prelijepih bukovih šuma koje grade montani pojas.
Požari osiromašuju šumu
U bukovim šuma na hladnijim mjestima može se pojedinačno naći jele, javor, dok na toplijim mjestima s bukvom je na nižim položajima primiješana javor gluhać, bijeli i crni grab te cer, a tu se još spominje i tisa kao izraziti florni element submediterana te planinski javor kao balkanski endem. Kada je u pitanju jela, prilično je rijetka što je posljedica sječa u proteklom periodu, a dosegne starost od 300 godina. Njena genetička struktura je vrlo specifična i razlikuje se od jele iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine. Iznad pojasa bukve nalaze se munikove šume. Starost pojedinačnih stabala munike kreće se i preko 500 godina, ali je tih stabala sve manje i manje. U munikovu šumu lagano i nezaustavljivo prodire mnogo prilagodljivija bukva što je posljedica klimatskih promjena. Zbog toga u kompleksu bukve šume nalazimo pojedinačna zaostala stabla munike velike starosti, bez mogućnosti da se obnovi na tom mjestu. Na većim visinama, veliki problem munikovih šuma su ljetne oluje s munjama koje pale travu na vrhovima Orijena da bi potom vatra zahvatila i muniku. Kako je u pitanju veoma nepristupačan teren vatra guta sve pred sobom te ostaje pustoš.
Na nižim nadmorskim visinama nalazimo termofilne šume submediterana gdje dominiraju crni i bijeli grab, cer i makedonski hrast kao jedan veoma specifična vrsta zone Mediterana i submediterana. Makedonski hrast također predstavlja tercijarni relikt ovog područja, a njegovom malom i isprekidanom rasprostiranju doprinijeli su stalni požari u toj zoni. U toj toploj zoni Orijena dominiraju termofilne vrste flore, a među njima se ističu razne vrste orhideja, divljih lala i šumarica.
Možda najljepši period za posjetu Orijenu je proljeće kada šuma procvjeta raznim vrstama, a prije svega dalmatinskim šafranom, livadskim procijepkom, presličicom, pasjim zubom, nježnom kockavicom i brojnim drugim vrstama.
Iako bogat šumom, Orijen nije toliko bogat faunom kao druge bosanskohercegovačke šume. Ipak za ovu planinu je od velikih zvijeri svojstven vuk i čagalj. Od lovno interesantne divljači tu je manja populacija divljih svinja i srna, dok od ostalih životinja prednjače lisica i zec, kao i druge manje značajne životinje.
