Imam zanimljive susjede. Da ne bude zabune, zanimljive mislim u pozitivnom smislu. Oni su stariji bračni par, sada već u kasnoj jeseni života. Žilavi i istovremeno boležljivi, gotovo krhki. Marijan je nekad bio vozač dostave u trgovačkom poduzeću. Uvijek dobre volje, bučan, spreman na šalu, pokretan i prisutan. Njegova je Dragica bila prodavačica u maloj trgovini istoga poduzeća, šutljivija i ozbiljnija od svoje bračne polovice. U slobodno je vrijeme bila marljiva kućanica, čista i temeljita. Od onih koje stalno metu, tresu prostirke i imaju širom otvorene prozore s prebačenom posteljinom. On je, više od društva, volio samo lov. Tako je u njihovu dvorištu uvijek stajala i pseća kućica, s urednim lovačkim psom u ili, još češće, ispred nje. Tijekom godina, ograničeni tek životnim vijekom, nekoliko se pasa smijenilo u kućici. Ali svi su nosili isto ime.
Po čemu su bili različiti, posebniji od bilo kojega drugog para u susjedstvu? Ne spominjem njihovu djecu jer ih nemaju. Bila je to tiha čežnja njihova života u mlađim danima, nada koja se s vremenom ugasila kao posljednji ugarak na već ohlađenom ognjištu. Niti ova životna okolnost ne čini ih toliko posebnima, kao što sam naznačila na početku priče. Snažno i drukčije je to što nisu postali razočaran, mrzovoljan bračni par, kakvi ljudi u takvoj situaciji obično postanu. Naprotiv, oni su jako, jako voljeli djecu. Svu. Ali stvarno, djelima. Ne samo riječima.
Kako je to izgledalo u naravi? Marijan je oformio svoju vojsku od djece u ulici. Novaka je bilo u izobilju. Okupljale se ispred novosagrađenih obiteljskih kuća grupice vršnjaka. Tko pristupi vojsci, mora Marijana priznavati za glavnoga zapovjednika. Vojska se okupljala u stožeru, njegovu dvorištu, a razgovaralo se o školi, o svemu onome što se vojnicima događalo i što ih je mučilo. Oni su mu zauzvrat pomagali u garaži pri održavanju jednoga od prvih i svakako najurednijih automobila u ulici. Ma u gradu! Sudjelovali su i u pripremama za lov ili, još češće, pozorno slušali lovačke priče, mazili najboljega ptičara ikad, podmetali sitne smicalice jedni drugima… S obzirom na ukupno pokazano znanje i spretnost, a posebno trud uložen u međusobnim odnosima, vojnici su napredovali. Dobivali, a rijetko gubili činove. Jedan od zadataka brojne vojske bio je i budan nadzor naselja u vrućim ljetnim danima. Vrebao se upad mrskoga neprijatelja, tj. zalutale zmije, istjerane vrelinom dana iz svenuloga grmlja uz tada neasfaltiranu cestu. Vojnik koji bi je uočio, morao je što brže i tiše pozvati zapovjednika da, uvijek spremnom lovačkom puškom, presudi neželjenom gostu.
Nakon još jedne uspješne akcije i podnesenoga dnevnog izvješća o sigurnosnom stanju susjedstva ispružili bi se umorni ratnici na zasjedanju ispred garaže, odmah do kućice jedinoga četveronožnog pripadnika postrojbe. Snage bi imali još toliko da donesu jednoglasan zaključak kako je pravi trenutak da teta Dragica presudi sljedećoj kokoši iz uvijek punoga kokošinjca. Zaslužili su još jedan zajednički slasni obrok. Jedan od onih, o kojima se kasnije, danima pripovijedalo.
Godišnja doba su se izmicala, a kalendari izlistavali, različiti tek po maštovitim zajedničkim proslavama posljednjega dana u godini. Proporcionalno njihovu broju množili su se i centimetri kojima su vojnici napredovali u visinu, ostavljajući razrede iza sebe. Prolazile tako čitave generacije, pa je vojska nekoliko puta temeljito obnavljana. Sve manje brojna, bolesna od nedostatka novaka, zaokupljenih nekom novom zabavom. Sve dok nije došlo vrijeme kad djece više nema na ulici, a ni u polupraznim kućama. A njih dvoje? Prkose godinama, buri i ljetnoj žezi što upire (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
