349
Gnijezdi se jesen
u krošnjama stabala
sivi oblačak slutnjom mi namiguje
i osmijeh šalje u kapima kiše
laste odmahaše prema jugu
blag vjetar razgoni sjetu i tugu
a ja sanjar od rođenja
neumorno zjenama tražim ljepotu
u običnom i neobičnom
u sitnim i širokim dušama
gladna savršenstva na stazi života
ogolim dušu do kraja
u pobjedama tihi potočić
u porazima bivam jača
ipak, sretna i ispunjena
mirom dušu gostim
što u ovolikom Svemiru
pronađoh obasjan kutak za sebe
Bože, baš pored Tebe.
