Kao uvod ovom tekstu, u kojemu bih prenijela misli Ignacija de Loyole o raspoznavanju duhova, citirat ću A. G. Matoša koji je ovako rekao o njegovu najpoznatijem djelu: U duhovnim vježbama nalazimo najbolje djelo praktične psihologije i najbolju metodu za podizanje vlastite duševne energije, jer ta duhovna gimnastika nije služila velikom svecu za sterilne ekstaze i kontemplacije, već kao izvor svih energičnih činova. Da naš život bude energičan, a ne sterilan, vrlo je važno da razlikujemo duhovne poticaje koji utječu na naše djelovanje.
Duhovne vježbe
Ignacije svoje vježbe objašnjava na jednostavan način, iako one vrlo često nisu jednostavne i potrebno je puno vremena i truda da bi se proniknulo u njihovu dubinu i složenost. On kaže, kao što su hod i trčanje tjelesne vježbe tako su ispitivanje savjesti, razmatranja, usmene i mislene molitve duhovne vježbe. Što više na taj način vježbamo svoju dušu ona sve manje teži neurednim sklonostima. Tako vježbana duša uvijek traži volju Božju i uređuje svoj život da joj bude na spasenje. Cilj je duhovnih vježbi da čovjek samoga sebe pobijedi i da se ne da voditi nikakvim nagnućima koja su neuredna. Čovjek je stvoren da svoga Stvoritelja hvali i slavi, da ga štuje i da mu služi, a sve ostale stvari na zemlji stvorene su radi čovjeka, da mu pomognu da ostvari svoju svrhu na zemlji. A to sve jer je Bog nas ljubio prvi. Iz toga slijedi da se svime trebamo koristiti dok nam pomaže da Boga slavimo, a kada nas nešto ometa u tome, onda se toga trebamo otarasiti. Evo jednoga od prvih Ignacijevih zapažanja o raspoznavanju duhova koje posebno koristi dušama koje napreduju u duhovnom životu, a znaju se bespotrebno žalostiti: Osobama koje gomilaju smrtni grijeh na smrtni grijeh običava neprijatelj redovno iznositi prividne naslade, zavodeći ih na maštanje o sjetilnim ugodnostima i o nasladama da ih tako što više održi u njihovim manama i grijesima i da ih njima još više optereti. Dobar pak duh služi se kod takvih protivnim načinom: on ih bode i grize unutarnji glasom savjesti. (…) Kod ljudi koji obično napreduju u čišćenju duše od grijeha, a u službi Boga, našega Gospodina, idu od dobra na bolje, događa se protivno od onoga o čemu se govori u prvom pravilu. U tom slučaju vlastito je, naime, zlu duhu da grize, da žalosti i da stavlja zapreke duši, uznemirujući je lažnim razlozima da ne ide dalje. Dobrom pak duhu vlastito je da bodri i jača, da tješi i da do suza gane, da nadahnjuje i miri, olakšavajući sve i uklanjajući sve zapreke kako bi napredovali u dobru. Dakle, dobar i zao duh različito će djelovati na različite ljude, ovisno o tome u kakvom se duhovnom stanju nalaze.
Duhovna suhoća i vrijeme utjehe
Kada se u našoj duši umnažaju vjera, ljubav i unutarnje veselje koje nas privlači nebeskim stvarima, nalazimo se u stanju utjehe. Suprotno tome je duhovna suhoća, zamračenost duše, nemir, uznemiravanje zemaljskim stvarima. Tada se nalazimo u napasti koja nas potiče na nepouzdanje, tada gubimo ljubav i nadu, a duša postaje lijena, mlaka, tužna jer se osjeća rastavljenom od Gospodina. Misli koje se rađaju dok je duša u Božjoj utjesi suprotne su mislima koje dolaze u duhovnoj suhoći. Ako vidimo da smo upali u suhoću, tada ne trebamo donositi nikakve odluke niti mijenjati odredbe koje smo donijeli dok smo bili u stanju mira i pouzdanja. Kada smo u vremenu utjehe, naše odluke ravna dobar duh, a u vrijeme suhoće zao duh utječe na nas svojim šaptanjem i tada ne bismo trebali donositi nikakve veće odluke jer ćemo teško pronaći pravi put. Jedino korisno što tada možemo odlučiti jest da se okrećemo protiv suhoće. Tada trebamo više moliti, razmatrati, razmišljati o Bogu.
Loyola navodi tri razloga zašto nas uopće snalazi duhovna suhoća. Prvi je što smo mlaki i lijeni u svojim duhovnim vježbama. Drugi je što nas Gospodin kuša koliko smo napredovali, da vidi koliko vrijedimo kada nestane njegove utjehe i milosti. Treći je da i mi sami shvatimo kako nije naša vlastita moć da održimo pobožnost i ljubav, već je i to dar od Boga i Njegova milost. To nas čuva od oholosti i tašte slave, utvaranja da je naša pobožnost i ljubav plod naših zasluga. Onaj tko osjeća utjehu neka nastoji da se što dublje ponizi i poništi, promišljajući kako malo vrijedi za vrijeme suhoće bez onakve milosti i utjehe. Naprotiv, onaj tko se nalazi u suhoći, neka pomisli kako mnogo može s dovoljnom milošću koja mu je dostatna da se opre svim svojim neprijateljima crpeći snagu od svoga Stvoritelja i Gospodina.
Borba s napastima
Najbitnije je da u borbi s napastima ne gubimo svoju energičnost i srčanost. Ako u kušnjama izgubimo hrabrost i volju, pa postanemo mlaki i plašljivi, te stanemo uzmicati, onda srdžba, osvetljivost i bijes kod napasnika postaju puno gori i veći nego da smo se hrabro usprotivili. Nanjuši li neprijatelj ljudske prirode naše kolebanje, neće nas se olako otarasiti dok nas ne navede na svoj zao put i učini da padnemo u ralje grijeha. Ono što jako slabi napasti od sotone je to da ih podijelimo s dobrim duhovnikom ili drugom osobom koja ima iskustva u duhovnim vježbama. Kada su sotonine namjere otkrivene pred drugima, njegova moć slabi i on gubi snagu kojom napastovanoga navodi na zao put. Napastovanje Ignacije uspoređuje s osvajanjem nekoga utvrđenog grada. Kao što vojskovođe traže mjesto gdje je grad najslabije čuvan i ograđen, pa tu napadaju, tako i sotona traži mjesto gdje su naše kreposti najslabije i točno tu nas napada. Možemo i sami primijetiti gdje nas sotona najčešće napastuje i što je izvor našega nemira. To je mjesto na kojem moramo najviše raditi jer je to obično neka krepost koja nam je zakržljala i trebamo je razviti. Sotona često dolazi na ista vrata, ona koja su nam najslabija. Kod nekoga se ta vrata zovu častohleplje, kod nekoga lijenost, kod drugoga škrtost i tako dalje.
Trebamo paziti na tok svojih misli; ako nas one od početka, preko sredine pa do kraja vode osjećajem spokoja i pouzdanja, možemo biti sigurni da je uz nas dobri anđeo. Ali ako naše misli krenu dobro, ali završe tako da smo uznemireni i ozlojeđeni, te misli dolaze od zloga duha i trebamo ga se riješiti. Pošto smo neprijatelja ljudskog roda osjetili te ga prepoznali po njegovu zmijskom repu i po zloj namjeri do koje vodi, korisno je po dušu koju je napastovao da odmah pregleda tok dobrih misli što joj ih je prišapnuo, i njihov početak te kako je sve polako nastojao da bi je stjerao s one slasti i duhovne radosti u kojoj je bila dok je nije povukao u svoju opaku namjeru, ne bi li se takvim spoznatim i zapaženim iskustvom ubuduće bolje čuvala njegovih običajnih prevara. Neprijatelj će činiti tako da osjetljive duše čini još osjetljivijima, a grube još grubljima. Ako je duša osjetljiva na grijeh, i ne želi učiniti ni lakoga a kamoli smrtnoga grijeha, zli će duh ovoj duši sve predstavljati kao grijeh pa čak i bezazlene pomisli, na taj način će je mučiti i oduzimati joj mir. Duševne bolesti jednako nastaju od mlakosti, kao i od prevelike revnosti. Kao što se klin izbija klinom, tako treba nastojanje izbiti nastojanjem, naviku navikom. Ako je duša gruba i neosjetljiva na grijeh, on će nastojati da takva duša, koja je prije marila za lake grijehe, više ne mari ni za smrtne.
I kada opazimo da smo pogriješili, ne trebamo klonuti duhom. Nadvladaj sebe, jer budeš li se nadvladao, steći ćeš na nebu sjajniju krunu od onih koji su blaže ćudi. Važno je da budemo radosni, ako smo na putu duhovnih vježbi, ako čitamo duhovno štivo, nemamo razloga da tugujemo, već puno njih da se radujemo. A da budemo veseli i radosni, trebamo biti ponizni i poslušni. Tako nas je učio Ignacije i govorio je istinu. Njegove su duhovne vježbe bile mnogima poticaj da ostvare puninu svojega života. Neka se njegov nauk širi i dalje, jer nam je on jasno govorio kako sotonu savladati u što kraćem roku. Mi neprijatelja ljudske prirode, uz Božju pomoć, možemo uvijek pobijediti i na kraju postati sveti. Tako neka bude, amen, aleluja!
